Kruna glumačke karijere

Stalna kazališna družina Dijalog, Zagreb: Miljenko Smoje, Vlasta Knezović, Cicibela, red. Vlasta Knezović

• Teško mi se sjetiti kazališnog trenutka toliko ispunjenog emocijama i pozitivnom energijom kao što je to bio svršetak Cicibele kojom je Vlasta Knezović obilježila četrdesetogodišnjicu glumačkog rada. Zaslužene dugotrajne ovacije gledatelja i suze radosnice u očima slavljenice, konačno sigurne da je uspjela s predstavom kojoj se potpuno predala ne samo kao glumica nego i autorica dramatizacije tekstova Miljenka Smoje i redateljica ove dojmljive izvedbe.
  
  Novinar i pisac koji je najširu popularnost (čak i kod publike koja nije posve razumjela dijalekt kojim govore njegovi likovi) stekao televizijskim serijama Malo misto i Velo misto (u kojem je zapaženu ulogu odigrala i Vlasta Knezović) još je jednom, zahvaljujući i ovoj predstavi potvrdio kultni status autora koji s mnogo duha i duhovitosti preko vezanosti za rodni grad i specifičnosti briljantno ocrtanog lokalnog podneblja i mentaliteta doseže univerzalna značenja. Često se baveći ljudima s dna društvene ljestvice, ukazivao je kako se i u siromaštvu može sačuvati ljudsko dostojanstvo, ne mireći se s nepravdama i buntovno (najčešće anarhistički) se suprotstavljajući moćnicima, istodobno pronalazeći smisao i radost u na prvi pogled nezamjetljivim sitnicama, a još više u ljudskoj toplini i iznad svega u ljubavi. To je ono što daje neponovljivi šarm i privlačnost naslovnim junacima njegove jedine drame Roko i Cicibela, koja je prenesena i na film.
  
  Vlasta Knezović odabrala je Cicibelu, koja ju je uvijek iznimno privlačila, za protagonisticu svoje monodrame, ali nije se koristila samo Rokom i Cicibelom nego i nizom drugih Smojinih tekstova, ostvarujući vrlo nadahnuto nešto drugačiju, stariju i umorniju Cicibelu koja sama čeka Božić. Iako su od njegovog postanka temeljni uvjet za stvaranje teatra bili glumac i publika, monodrama nerijetko zapada u pričanje priče i zanemarivanje stvaranja dramske napetosti kao bitne sastavnice kazališnog događaja. Međutim, Vlasta Knezović kao Cicibela tijekom cijele predstave vodi dijalog sa svojim ljubljenim Rokom i tako gradi kompleksnu dramsku strukturu. U prvom dijelu izgleda da on, vjerojatno pijan, spava u drugoj, gledateljima nevidljivoj sobi, a u maestralno odigranoj vrlo sugestivnoj završnici Cicibela otkriva da je Roko zapravo mrtav, poginuo u svom čamcu, prkoseći strahovitoj buri kojoj se suprotstavio s jednakom strašću kojom je odbacivao sve prisile koje bi mogle ugroziti ispunjenost života kojem se predavao s punom energijom, ne brinući se za prepreke i skromne prilike u kojima se odvijala njegova i Cicibelina egzistencija. Iako bi i pijanstvo i nerazuman rizik mogli izazvati zamjerke i svađe, Cicibelina ljubav shvaća da su i te Rokove osobine ne samo neodvojiv dio njegove osobnosti koju ona voli, nego i načina života koji je prihvatila zajedno s njim i koji je i njenom postojanju pružio puni smisao.
  
  Upravo nalaženje pravog glumačkog izraza toga duševnog stanja zahtijeva umijeće koje nije posredovano velikim gestama nego uranjanjem u vlastitu unutrašnjost koja dojmljivo iskazuje iskrene emocije i Cicibele i Vlaste Knežević, velike glumice koja i danas suvereno doseže razinu iz vremena kada je osvajala najznačajnije glumačke nagrade i jednako oduševljava publiku, koja joj je svoju zahvalnost iskazala i ovom prilikom ovacijama na kraju predstave.
  
  © Tomislav Kurelec, KULISA.eu, 24. svibnja 2010.

Piše: