„Tko je uopće Robert Musil?“, bilo je najčešće pitanje festivalskih gledatelja dok su se okupljali pred predstavu. Rođen u Klagenfurtu 1880, prošao je vojne škole da bi na kraju postao inženjer. Najprije pokušava s poezijom, a nakon toga piše nezaustavljivo, kao da su mu riječi opsesija. Sanjari su njegov jedini dramski tekst, a Jugoslovensko dramsko pozorište iz Beograda stavilo ga je na repertoar, nakon dugih priprema i rada, u prošloj sezoni. Riječ je o komornoj predstavi, visokoestetiziranoj, čistoj, elegantnoj, vizualno besprijekornoj, no kako se na sceni ništa ne događa, činilo se kao da slušamo radio-dramu.
Radnje također nema. Tek glumci, elegantni i dotjerani, dekadentni sudionici razgovora u nekom salonu 1930-ih, pričaju jedan drugom o trećem, o ljudima kojih nema, o razgovorima koje su čuli, o namjerama koje naslućuju. Svaki od njih ima svoj mikrofon na stalku, u koji govori i kojemu govori. A taj je govor bujica riječi jednoličnih tonova, bez emocija, bez promjene glasa, jer sanjari su ljudi bez autentičnih osjećaja. Oni tek oponašaju, hine, iz jednostavne spoznaje da tako treba. Cijelo vrijeme, dok ta sterilna i prazna priča traje, na dnu scene pijanist Srđan Marković interpretira sjetne note Franza Schuberta, što samo pojačava spoznaju o potpunom izostanku osjećaja.
Redatelj Miloš Lolić, koji i sam kaže da je Musil „autentično opskuran pisac“, skratio je originalni tekst a glumcima dao mikrofone. I to mikrofone na stalku, koji su njihova jedina rekvizita. Oduzeto im je tijelo, oduzeta im je gesta, a dobrim dijelom i mimika. Imaju samo mikrofon i glas. Zato posebno treba naglasiti da je ansambl izvanredan; uigran, kompaktan, besprijekoran, ujednačen.
No Sanjari su ipak naporna i dosadna predstava. Bez emotivnosti, katarze, dramatičnosti, u ovom slučaju čak i bez mogućnosti da prati priču, gledatelj ne suosjeća, ne vezuje se, ne brine što će biti i ne izlazi iz teatra ispunjen. Nameće se pitanje: za koga se kazališna predstava zapravo radi?
© Ljubica Stipaničić, KULISA.eu, 9. svibnja 2010.
