Tvornica dobrog kazališta

Croatian Theatre, br. 3/4, 2009. Hrvatski centar ITI Unesco

• Treći po redu dvobroj Croatian Theatre Hrvatskog centra ITI namijenjen inozemnoj publici, nastavlja prezentirati aktualna događanja i najvažnije tendencije recentnog hrvatskog kazališta i dramske produkcije. Dobrodošlim povremenim mijenjanjem koncepta i tematike iz broja u broj zadržava se ipak osnovna namjena časopisa/godišnjaka. U ovomu broju naglasak je na predstavljanju autorskih osobnosti koje nekonvencionalnim istraživačkim pristupom donose nova promišljanja i smjernice u hrvatsko kazalište, a čije se djelovanje i rad unutar trenutne hrvatske kazališne scene odvija mahom izvan dominantnih institucija.
  
  Uvodni tekst kazališnog kritičara Bojana Munjina nudi pregled zbivanja koja su obilježila prošlogodišnju sezonu hrvatskih kazališta, a među kojima izdvaja predstave Paola Magellija, Aleksandra Popovskog, Saše Anočića, Olivera Frljića, skupine Bacači sjenki i redateljsko-dramaturškog para Anice Tomić i Jelene Kovačić.
  
  Izuzetak među konvencionalnim institucijama predstavlja Zagrebačko kazalište mladih kao trenutno najvažniji primjer iznimno propulzivne institucije koja uspješno proizvodi istraživačko kazalište, a usto je i jedno od rijetkih hrvatskih institucionalnih kazališta koje je prisutno i na inozemnoj sceni, surađujući u oba smjera, prikazivanjem predstava iz europskih središta ili pak realizacijom koprodukcija. O prošlogodišnjoj sezoni i najvažnijim smjernicama toga kazališta pregledan tekst ispisuje Hrvoje Ivanković.
  
  U znaku portreta je i tekst Višnje Rogošić posvećen trima projektima (Vitić pleše, Bilježenje grada/Bilježenje vremena, trilogija Proces-grad) intrigantne izvedbene skupine/platforme Bacači sjenki, osnovane 2001. godine, čiji su pokretači glumac i redatelj Boris Bakal i intermedijalna umjetnica Katarina Pejović. U tekstu je ukratko predstavljena specifična priroda kreativnoga stvaralaštva skupine koja kroz dogotrajan rad i višeetapan proces stvaranja, ovisno o pojedinom projektu, okuplja protočno mnoštvo suradnika različitih umjetničkih i znanstvenih profila i statusa. Kako napominje autorica, iako njihovi umjetnički radovi pokazuju interdisciplinarna i intermedijalna obilježja u središtu ostaje izvedbeni čin u kojemu materijal predstave nastaje zahvaljujući osobnom angažmanu svih izvođača, dok se sadržajno orijentiraju na osvještavanje prostora kao mjesta izvedbe (svoja djela izvode na različitim neteatarskim lokacijama i javnim mjestima) interaktivnim uključenjem publike odnosno sudionika potičući društveno angažirani stav.
  
  Tajana Gašparović ocrtava umjetničku putanju glumca i redatelja, a u posljednje vrijeme i kompletnog scenskog autora Saše Anočića koji u suradnji sa stalnom glumačkom ekipom ostvaruje iznimno uspješne predstave, prihvaćene podjednako od publike i kritike. Uz prikaze najvažnijih Anočićevih predstava (Alaska Jack, Kauboji, Smisao života gospodina Lojtrice) autorica predstavlja temeljna obilježja kao i izvorišta redateljeve eklektične poetike (od velikana filmske komediografije nijemog i ranog zvučnog razdoblja, animiranog filma, teatra apsurda do trash-poetike) te osobitosti njegova stvaralačkog procesa koji se očituje ponajprije u radu s glumcem kroz improvizacije, ali i tome da je u njegovim predstavama uz iznimne glumačke kreacije od velikog značaja i glazbena komponenta.
  
  Posljednji u nizu tematskoga bloka opsežan je i slojevit intervju Suzane Marjanić s redateljem i voditeljem Montažstroja Borutom Šeparovićem, u kojemu Šeparović rezimira svoja iskustva i razmišljanja povodom i nakon uprizorenja nesvakidašnje predstave o ljudima i psima, Timbuktu, monolog za psa na pozornici koji izgovara glumac u publici, a koja je pokrenula lavinu pitanja poput odnosa prirode i kulture, problematizaciju tretmana i eksploatacije životinja u umjetnosti, granična i dodirna preklapanja estetskog i etičkog, kao i problematiku društvene odgovornosti.
  
  Stalna rubrika predstavljanja novih dramskih pisaca ovoga puta donosi cjeloviti dramski tekst mladoga dramatičara Ivora Martinića Drama o Mirjani i ovima oko nje (u prijevodu Maje Tonković) čija je praizvedba održana, kako je s novim hrvatskim dramskim pismom nerijetko slučaj, izvan granica Hrvatske. Drama sa suptilnim i pozadinskim odjecima apsurdističke dramaturgije, izmjenom dokumentarnog i poetskog jezika na zanimljiv način isprepliće realno i irealno, progovorivši o banalnosti i besmislu svakodnevice običnih ljudi, monotoniji i bezličnim ponavljanjima. Brzim montažnim izmjenama fragmentarno ogoljenih dijaloga postupno izrasta ozbiljna priča o napuštenoj sredovječnoj ženi Mirjani i „onima oko nje“, njezinu bivšem mužu, ljubavniku, majci, susjedi i kćerki koji otupjeli trunu u bezličnosti vlastitih života, mehaničkih ponavljanja, i/ili neostvarenih nadanja. Premda predstavnici različitih generacija sve likove povezuje osjećaj posvemašnje praznine, nesposobnost međuljudskog dodira te istinskog emocionalnog i smislenog življenja odnosno angažmana.
  
  Osim sustavne prezentacije hrvatske drame i kazališta u svijetu, HC ITI nastoji i u hrvatskim okvirima djelovati edukativno i poticateljski, prije svega izdavačkom djelatnošću, ublažavajući u nas gotovo kronični nedostatak literature s područja teatrologije i plesne umjetnosti. Posljednje stranice stoga donose informativno izvješće o svim aktivnostima, realiziranim programima te novim izdanjima Hrvatskog centra ITI u proteklom jednogodišnjem razdoblju.
  
  © Ana Gospić, KULISA.eu, 29. travnja 2010.

Piše: