Zavodljivi svijet strahota

Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb: Saša Anočić, O medvjedima i ljudima, red. Saša Anočić

• 
  Dramatičar redatelj i glumac Saša Anočić danas je nedvojbeno jedna od vodećih autorskih osobnosti hrvatskog glumišta, posebice nakon uspjeha Smisla života gospodina Lojtrice i Kauboja. Ipak po reakcijama na najnoviji spisateljski i redateljski Anočićev rad O medvjedima i ljudima čini se da izvanredni dometi predstava nastalih u okviru ansambla koji se okupio oko osebujnog autorskog projekta mogu donijeti i neke a priori negativne ocjene autoru koji je čini se stavljen u okvir inovatora za kojeg se zna što se od njega očekuje (a to zna se nikad nije bilo bezazleno). Kada smjer kojim Anočić krene nije u tom pravcu, a navlastito kad se upusti u suradnju s institucionalnim kazalištem kao ovaj put s Kerempuhom, onda bi to unaprijed moralo biti loše, pa su i kritike koje slijede uglavnom negativne.
  
  Međutim Anočić je napravio iznimno zabavnu predstavu koja je oduševila gledatelje, a taj osnovni zabavni ton zasigurno jest po mjeri očekivanja glavnine publike koja dolazi u Kerempuh. Time se ova njegova nova predstava bar djelomično uklapa u osnovno usmjerenje kazališta koje uz satiru za koju nema uvijek dovoljno tekstova, njeguje i ostale oblike zabavnog teatra, posebice komediju, nastojeći pritom naći i u toj vrsti bar poneku satiričku žaoku. Iako se u nas ne samo u teatru ono što je zabavno drži i manje vrijednim, treba reći da je za stvaranje vrijedne zabavne predstave (filma, knjige...) potrebno iznimno umijeće, a to Saša Anočić nedvojbeno posjeduje.
  
  O medvjedima i ljudima nije doduše komedija nego farsa, a nije joj u prvom planu isključivo zabava, jer su komični detalji kontrapunkt tragičnom raspletu, a i način da se lakše zaokupi gledateljeva pozornost i da mu se na scenski zanimljiv način posredno predoči svijet ljudi koji su pretežno iz osobnih razloga došli u tešku situaciju. Ipak kada se putovi desetak takvih ljudi isprepletu, oni počinju neizravno ukazivati i na besperspektivnost društva u kojem žive. Anočiću je polazište za stvaranje ovog komada bila novinska vijest o tome kako je zbog kredita od 12.000 kuna u banci aktivirana bomba od koje su stradali nevini. Predstava i počinje u banci neposredno prije eksplozije, da bi u retrospekcijama otkrila likove prisutnih i prilike u kojima žive.
  
  Zbiva se to u scenografiji koju je Miljenko Sekulić kreirao od manjeg broja tipičnih predmeta (stol, stolice, krevet) i niza pokretnih velikih crnih zidova koji se često spajaju s istom takvom pozadinom scene. Oni uspijevaju tim crnilom sugerirati temeljnu situaciju komada, ali svojom glomaznošću pri promjenama pozicije dovode u opasnost ritam predstave kojeg autor gradi brzom izmjenom prizora nalik filmskoj paralelnoj montaži, iako se i na velikom ekranu rijetko (ponajprije kod Roberta Altmana) viđa potpuno osmišljeno praćenje tolikog broja lica. Iako bi u nekoj manje naglašenoj scenografiji možda bilo lakše održati dramsku napetost, Anočiću su u održavanju stalne pozornosti gledatelja pomogle i vrsne interpretacije glumaca koji su maksimalno iskoristili šansu koju pružaju kompleksni Anočićevi protagonisti kojih različitost uspjelo naglašavaju i jasno profilirani i tek u ponekoj nijansi karikirani kostimi Danice Dedijer.
  
  Ti likovi počinju iz gotovo realističnih svakodnevnih situacija da bi postupno kretali prema groteski i prenaglašenosti. Dva bračna para počinju od sukoba uobičajenih za partnere koji su se prestali voljeti. Tarik Filipović je vlasnik pekarnice Albanac Aljemi koji kad dođe kući umoran od posla legne i želi spavati, a ne razgovarati, ali se u drugom dijelu Filipovićevim bravuroznim komičarskim nastupom otkriva da on vrijeme izvan kuće zapravo troši na seksualne avanture. Nera Stipčević uvjerljivo tumači njegovu suprugu Marijanu koja zbog nedostatka komunikacije počinje šmrkati kokain i učiti pjevanje i u tim potpuno drugačijim situacijama otkriva raspon svog glumačkog umijeća uz atraktivan pjevački nastup sa učiteljem Svemirom. Njega Mario Mirković tumači kao nekad popularnu, a sad zaboravljenu estradnu zvijezdu, tužnu osobu koja živne tek u kontaktu s Marijanom i pri izvođenju glazbe (autori koje su sam Mirković i Chishsche lishche).
  
  Tijekom predstave se broj glazbenih brojeva povećava što je svojevrsno poigravanje sličnošću s televizijskim showom, ali dok su na malim ekranima sudionici idealizirani, oni su ovdje lica nagrizena ozbiljnim problemima i teškoćama. Takva je i Svemirova naizgled brižna supruga, bankarska službenica Kata. Nju Anita Matić Delić virtuozno tumači kao ženu koja nezaustavljivom logorejom nesvjesno potpuno paralizira supruga. Karikaturalnost druge vrste izvrsno uobličuje Nina Erak–Svrtan kao gospođa Piroška koja prividno ljubaznom i tolerantnom komunikacijom manipulira svojom staračkom nemoći i tako uspijeva postići da sin Gradimir i podstanar Jadranko rade sve što ona poželi. Luka Petrušić najdalje odlazi u efektnoj karikaturalnosti kao Gradimir koji često ne može niti govoriti, a spava stojeći s papirnatom vrećicom na glavi da ne bi kod buđenja doživio šok od pogleda na strahotan svijet koji ga okružuje.
  
  Ivan Đuričić kao povučeni student podstanar na početku je vrlo suspregnutog glumačkog izraza, no kada mu prostitutka povjeri na čuvanje svog (nevidljivog) sina on briljantnom igrom uspijeva stvoriti dojam životnosti tog djeteta kojeg na sceni nema, a dodatno velike mogućnosti transformacije pokazuje u završnoj sceni u kojoj se otkriva da zapravo nije onakav kakvim se prikazuje. Ivana Roščić kao prostitutka ostaje najbliže realističnim reakcijama i u potpuno neočekivanim situacijama, izvlačeći iz svoje glumačke osobnosti toplinu kojom baš ona postaje daleko najhumanijim likom tog mikrosvijeta. Doduše činilo se da takve odlike rese i Svebora kojeg je Hrvoje Kečkeš tumačio kao još jednog od za njega tipičnih zbunjenih gubitnika, ali se pokazalo da tomu nije tako te da je sposoban postati i mučitelj.
  
  Uspješno spajanje svih tih elemenata raznorodnih žanrovskih provenijencija u konačnici je rezultiralo čvrstom cjelinom predstave i svijeta kojeg ona uobličuje. A posebna je vrijednost Anočićevog O medvjedima i ljudima što taj svijet i pored svih karikaturalnosti i pretjeranosti pojedinih detalja ne djeluje kao postmodernističko poigravanje nego kao uvjerljiva slika života jedne sredine u koja na originalan način u pozadini pokazuje i silnice prave i zastrašujuće prirode čitavog društva.
  
  © Tomislav Kurelec, KULISA.eu, 30. travnja 2010.

Piše: