Krv, suze i znoj

Gradsko kazalište Joza Ivakić, Vinkovci: Jean Genet, Sluškinje, red. Damir Mađarić

• Francuski dramatičar, romanopisac, esejist i politički aktivist Jean Genet jedan je od vodećih predstavnika avangardnog teatra. Nesvakidašnji životni put (kao osuđivani kriminalac postao je pisac) izvorište je njegova nadahnuća, riječ je o svijetu podzemlja čovječanstva, pa su njegovi likovi najčešće prostitutke, zatvorenici – ljudi slomljenog duha, odbačeni od društva. Neuobičajenost životne priče utjecala je i na odabir ideje za ovu dramu – inspiraciju je našao u stravičnom ubojstvu izvršenom 1933. u Le Mansu. Prilikom povratka kući lokalni odvjetnik zatiče stravični prizor – brutalno ubijenu suprugu i kćer. Nakon početnog šoka policija i suprug odlaze u mračno potkrovlje gdje nalaze sluškinje Kristinu i Leu Papin kako mirno spavaju s krvavim čekićem pored postelje.
  
  Genetov tekst vodi nas kroz isječak iz života sluškinja Solange (Maja Lučić – asistentica na Umjetničkoj akademiji u Osijeku) i Claire (Sanja Radišić – Narodno pozorište Zrenjanin), te njihove Gospođe (Areta Čurković – Dječje kazalište Branka Mihaljevića, Osijek). Prikazujući golu patnju i emocionalnu rastrganost dvije sestre sluškinje uhvaćene u beskrajni krug dominacije i podčinjenosti gospodarici, koje svakodnevno bježe u svijet mašte. U tom svijetu postavljaju ritualnu predstavu u kojoj Solange preuzima ulogu Claire, Claire ulogu Gospođe, a rezultat je ubojstvo izvorišta njihove istovremene patnje i izopačene ljubavi – Gospođe. Redatelj je svom viđenju originalnog teksta, dodao početak i kraj drame kako bi dramaturški zaokružio scensku izvedbu, dok je u ostatku drame ostao vjeran predlošku.
  
  Nastojeći odmah na početku vizualno i osjetilno približiti publici bespoštedni odnos gospodarice i sestara, Mađarić predstavu otvara scenom u kojoj se sluškinje tuku oko hrane iz zdjelice za pse, iz koje ih Gospođa hrani. Prijelaz između te uvodne scene i originalnog početka teksta tako je tom igrom dominacije koja se nastavlja u istom tonu tečan i publici neprimjetljiv. Zaokruženosti izvedbe pridonose i erotske komponente u drami (Sanja Radišić veliki je dio predstave u korzetu i štiklama, sestre u izljevu frustracija i bespomoćnosti izlaz često pronalaze u erotskim aluzijama milovanja i poljubaca), koje za razliku od mnogih dosadašnjih produkcija nisu degutantna te nemaju funkciju pukog pojačavanja zanimljivosti izvedbe, nego su svakog trenutka u potpunosti opravdane i dramaturški logične.
  
  Dosljedan scenskoj radnji je i Mađarićev kraj u kojem se Gospođa pojavljuje u ulozi sluškinje i ubije Claire i Solange na isti način kako su one zamišljale njezino ubojstvo tijekom radnje (Claire otruje, a Solange zadavi), a zatim njihova beživotna tijela izloži pokraj kreveta kao lutke. Inspiracija za tu scenu i tekst za monolog gospodarice/sluškinje kojim predstava završava, preuzeta je iz romana Zaposjedanje (nagrađenog Bookerom 1990) engleske spisateljice i pjesnikinje A. S. Byatt. Završnom scenom i porukom koja se iščitava iz monologa redatelj je originalnom tekstu dodao zanimljiv rasplet za scensku izvedbu i uprizorio ono što se u cijeloj predstavi i originalu provlači u podtekstu –ljudske duše krhke su i tanke poput zamišljenih niti na kojima lutke vise, a oštrice međuljudskih odnosa su bespoštedne.
  
  Genetova tamna i teška drama o ljudskoj patnji, krhkosti duše, prožeta do kraja emocionalno ogoljenim i slomljenim likovima, glumački je iznimno zahtjevna. Glumački ansambl je u predstavu uložio „krv, suze i znoj“ davši maksimum svojeg znanja, iskustva, ali i cijelog bića. Posebno valja izdvojiti glumački besprijekorno Maju Lučić u ulozi dominantne sestre Solange. Glumici je to prva velikoj glumačka uloga, budući da je završila lutkarsku akademiju u Bratislavi. Prvi puta suočena s ulogom u kojoj se emocije i duševno stanje lika ponajbolje mogu opisati putanjom vlaka smrti, Maja Lučić je dosljedna, uvjerljiva i neumoljiva bilo da se nalazi na rubu plača, histeričnog smijeha, fanatičnog bijesa ili opće rezignacije. Nepatvorenost emocija i prirodna lakoća s kojom balansira u duševnim usponima i padovima osvojila je publiku koja je bez daha pratila svaku njezinu repliku.
  
  Pomoć redatelju u dodatnom ocrtavanju mračne i turobne atmosfere pružili su i scenograf Ivica Zupković jednostavnom i praktičnom scenografijom, autor popratne glazbe Ivica Duspara (bivši član rock skupine Majke), čiji rad pridonosi pojačavanju psiholoških stanja likova u pojedinim scenama, te kostimi prve polovine 20. stoljeća Saše Došen.
  
  Vinkovačka premijera mračnom temom i turobnom atmosferom koja se nadvija nad životima likova u prvi trenutak neće oduševiti prosječnu kazališnu publiku. Međutim, ono što predstavu čini vrijednom su glumačke izvedbe, koje će zasigurno naići na odobravanje svih onih koji su se zaželjeli istinskih glumačkih kreacija na kazališnim daskama.
  
  © Alen Biskupović, KULISA.eu, 28. travnja 2010.

Piše: