Blještavi privid velike drame

Gradsko dramsko kazalište Gavella, Zagreb: Ivan Vidić, Dolina ruža, red. Krešimir Dolenčić

• 
  Prije početka predstave, ispred crnog zastora koji zakriva veći dio pozornice na sceni su napola otvorene i popunjene kartonske kutije tipične za selidbu. Ulazi muškarac (Sven Medvešek) u crnom donjem dijelu trikoa i bijeloj potkošulji, a crno i bijelo će do pretposljednjeg prizora dominirati funkcionalnom kostimografijom Ane Savić Gecan i tako i prije teksta i izvedbe naglasiti kako će se radnja zbivati u crno-bijelom svijetu našeg suvremenog društva kojim je ovladao kriminal i nehumano zgrtanje novca.
  
  U trenutku kada je protagonist kročio na scenu i počeo završavati pakiranje čuje se sa zvučnika glas koji ga potiče na igru, jer je došao kraj svijeta i potpuno je nevažno da li će uraditi nešto dobro ili loše. Nastavlja se protagonistovim monologom za vrijeme dok baca kutije niz otvor na sceni, te tu saznajemo da je on Petar, uspješni bankar koji je upravo dovršio dugotrajni posao spajanja hrvatske banke u kojoj je zaposlen s velikim njemačkim konzorcijem, ali da je odjednom zaključio da novac ne donosi sreću i da smisao života treba potražiti negdje drugdje. Skriva zato sve dokumente i bogatstvo negdje u šumi, te se odriče svih ovlasti, nagrada i zarade. Sve to izgovara Sven Medvešek s mnogo energije, ali na pomalo čudan način u kojem je posebno naglašena posljednja riječ u rečenici kojoj kao da nedostaje točka i završetak, pa vjerojatno takav govor sugerira i temeljnu Petrovu karakteristiku – silinu kojom je odbacio dosadašnji život, ne znajući kuda i kako dalje.
  
  Za razliku od tog zanimljivog interpretatorskog izbora ostalo viđeno u ova dva prva prizora tek je gotovo nepotrebno objašnjavanje onoga što će se u predstavi zbivati i što na svu sreću izvedba i sama uspijeva pokazati. Vidić u tom središnjem i daleko najvećem dijelu vrlo koncentrirano vodi radnju iznimno uspješno gradeći vještim dijalogom i osmišljenim situacijama dramsku napetost. Scenografija Dinke Jeričević (najvredniji pojedinačni element predstave) uz efektne izmjene svjetla (Zdravko Stolnik) atraktivnim i brzim promjenama vizualno dojmljivih raznovrsnih prizorišta stvorila je okvir koji je redatelj Krešimir Dolenčić potpuno iskoristio za stvaranje uzbudljivog ritma predstave i pružanje prilike glumcima koji su uspjeli oživjeti i dati snagu prilično jednodimenzionalnim likovima. Doduše Vidić je predobar pisac da ne bi osjetio opasnost da mu likovi postanu obične funkcije u stvaranju mračne slike našeg suvremenog društva, pa je svakome od njih dao bar neko svojstvo koje ublažava osnovnu karakteristiku. Iznimka su dvojica epizodista, predsjednik hrvatske banke Rudolf koji je potpuni negativac u uvjerljivom tumačenju Zorana Gogića, te njegov pomoćnik, ljigavi poltron u nijansiranoj interpretaciji Đorđa Kukuljice.
  
  Članovi Petrove obitelji iako određeni prvenstveno neumjerenim trošenjem njegove ogromne zarade, ipak imaju i još neke interese. Anja Šovagović Despot kao supruga Lujza svojom snažnom glumačkom osobnošću ovladava scenom, ali i one pozitivne karakteristike majke koja brine za svoju djecu pretvara u sredstvo pritiska na Petra, a već odrasla djeca koja pripadaju besposlenoj zlatnoj tj. bogatoj mladeži ipak imaju i neku crtu osobnosti. Tako Judita Franković neočekivanim obratima u ponašanju otkriva ispod Darijine maske asocijalnosti strah od toga da će je mladići odbaciti zbog izgleda, a i ljubav prema ocu koju mu se ne usudi pokazati, Jana uvjerljive Ive Visković će iskoristiti skandal i svoju ljepotu da na brzinu postane slavna i zaradi novac, a sina Leona Filip Križan tumači kao spoj dvaju krajnosti – nakon neuspjelog pokušaja izvlačenja novca na račun mladosti i nezaštićenosti pokazuje vještinu da beskrupulozno na račun ostalih zaradi novac. Sve to ipak ne ide puno dalje od stereotipa, a po svom značenju nije bitno drugačija, ali je zato scenski znatno originalnija efektna epizoda Enesa Vejzovića kao pisara i pomoćnika Petrovog koji je slabovidan i kreće se uz pomoć štake i takav jadan brine za teško bolesnog oca, da bi se potom sve otkrilo kao laž koju živi da bi i on profitirao. Jedina kompleksnija ljudska drama je ona Petrove ljubavnice Ines, što je Barbara Nola iskoristila za stvaranje zanimljivog lika i jedne od najboljih interpretacija unutar vrlo dobrog glumačkog ansambla.
  
  Za trajanja dramskih sukoba vješto pisani dijalozi, gluma, režija i vizualni efekti mogu blistavim rješenjima toliko zaokupiti pozornost gledatelja da u prvi mah pomisli kako gleda veliku dramsku predstavu. Ukoliko ipak poželi promisliti o viđenom postupno će doći do zaključka kako mu svijet predstave bez pravih osobnih drama ne nudi mnogo više značenja od svakodnevnih medijskih izvješća o gospodarskom kriminalu. Možda se zato osim uvoda u predstavi na njenom kraju nalaze još dva redateljski, a još više scenografski atraktivna prizora – kamenolom u kojem Petar služi kaznu, te poslije toga njegov dolazak u Dolinu ruža u kojoj ga već čekaju svi ostali likovi, sada izrazito dobri, ali bez svijesti o svom prošlom životu. Očito je Vidić uvodom s nizom (nerijetko i suviše pretencioznih mudrosti) i epilogom s akcijom i elementima fantastike želio obogatiti smisao svojeg komada i izraziti svoj kritički stav prema negativnostima našeg društva, nastojeći izbjeći posve izravnu poruku (onakvu za koju bi John Ford rekao da kada je ima šalje telegram, a ne snima film). Zato se Dolina ruža može tumačiti religiozno kao Petrov put od grijeha (zgrtanja novca) preko pokajanja (odbacivanja bogatstva) i ispaštanja (rad u kamenolomu) do raja (Dolina ruža) ili se pak idiličnost te Doline ruža može shvatiti i tako da su kriminal i obožavanje novca toliko duboko ukorijenjeni u ljudsku prirodu da čovjek odustajući od njih gubi svoju osobnost.
  
  Ipak nisam siguran da čak i ovakve interpretacije koje proizlaze iz dijelova koji su tek dodatak dramskim zbivanjima mogu dati Dolini ruža znatno dublji smisao od aktualnih novinskih članaka, pa niti u ovako blještavoj izvedbi viđenoj u Gavelli.
  
  © Tomislav Kurelec, KULISA.eu, 26. travnja 2010.

Piše: