Kada šutnja nije zlato

HKD Teatar, Rijeka: Dušan Spasojević, Metak za sve, red. Nemanja Ranković

• Jednom godišnje HKD teatar, olovnoj besparici usprkos, riječku kazališnu publiku počasti premijerom. Ovaj put i praizvedbom. Iskorakom u novo, a da pritom nisu otišli dalje od susjedova dvorišta. Nakon što je na Međunarodnom festivalu malih scena u Rijeci 2007. nagrađena predstava Odumiranje mladog srpskog dramatičara Dušana Spasojevića (napisao ju je na drugoj godini studija) direktor HKD teatra Nenad Šegvić pričekao je njegov diplomski rad Metak za sve. Angažirao je zatim redatelja Nemanju Rankovića, najmlađeg kazališnog umjetničkog direktora u Srbiji, i okupio za HKD teatar neuobičajeno brojnu glumačku ekipu.
  
  Publika ulazi uz jezovito škripanje zahrđale dječje ljuljačke. Scenu određuje svjetlo što ga je oblikovao Dalibor Fugošić i željezni okviri što ih je zadala scenografkinja Ljerka Hribar. Jednostavno i efektno. Prema dobrom običaju HKD teatra svi su zajedno na sceni Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku, čuvena rampa nema se gdje oblikovati, a u bliskom kontaktu nema varanja. Na zapuštenom smo igralištu, na rubu urbane cjeline, u polusjenama u koje utopijsko sunce boljeg života odavno nema pristupa. Prošlost pripada ljudima koji su imali nadu, budućnosti nema, a danas je sve bolesno sivo.
  
  Metak za sve je fragmentarna dramska struktura, unaprijed određena kao drama u 24 krnja prizora, režirana u nizu filmskih kadrova, igrana bez glume. Jer – manje je više. Riječ je o galeriji likova koji su monolozima izgovorenim pred mikrofonom u inačici javne ispovjedaonice dobili i karaktere: Svetac, jer pred njim su mnogi molili za milost, je bivši ratnik koji prodaje drogu i pri tom uživa zaštitu struktura vlasti. Njegov suborac i prijatelj Ivan je policajac koji ga pokušava zatvoriti, ali kada ga maknu sa slučaja, nađe se zakopan u nemoći i ubije se. Zatim Otac – nekad pošten radnik sada ostarjeli tehnološki višak; Majka – naučena raditi i šutjeti; Greška – učiteljica, bivša ovisnica pod stalnom prijetnjom hepatitisa; Oko – djevojčurak pobjegao socijalnim radnicima, odrastao u podrumima, bez dana škole i bez sposobnosti uspostavljanja normalnih ljudskih odnosa; Štakor – narkoman kojem je Oko podmetnula mišomor umjesto heroina; Klinac – crtač grafita koji ne uspijeva pobjeći u obećanu zemlju i Žena – koja kod Sveca otkupljuje sina.
  
  Dražen Mikulić (Svetac) i Andrea Blagojević (Greška) posebno su dojmljivi. Jelena Lopatić pokazala je vrlo širok spektar raspoloženja kao Oko. Goran Guksić svom je Klincu blizak i godinama i osjećanjem. Marija Geml žestoka je minijatura nemoći, a Aleks Đaković izbjegava pretvaranje Štakora u narkomansku karikaturu. Zrno nezadovoljstva nedostajalo je Editi Karađole kao Majci, kaplja gorčine Nenadu Šegviću kao Ocu i doza rezignacije Damiru Orliću kao Ivanu. Originalan tekst Dušana Spasojevića prilagođen je riječkom ansamblu, u kojoj mjeri i ne moramo znati. Na hrvatski jezik preveo ga je Franjo Car koji je upao u zamku koristeći standardni hrvatski jezik. Psovke nisu jedina odlika hrvatskog urbanog žargona, a priznat ćete, narkoman koji umire pokraj kante za smeće i govori književnim jezikom ne djeluje baš uvjerljivo.
  
  Suvišno je pitati ima li tekst kakve veze s nama jer bi se, uz sitne lokalne prilagodbe, mogao igrati bilo gdje u svijetu. Tandem Spasojević – Ranković izrazito je društveno angažiran mada ih nije zanimala odgovornost političkih ili struktura vlasti koje dozvoljavaju, štoviše, potiču djelovanje narkomafije. U središtu je njihova interesa društvo, bezlična većina koja šutnjom, okretanjem glave na drugu stranu, dozvoljava i omogućava nasilje. Stoga se drama odvija između prvog prizora u kojem Žena dobije batine jer se usudila suprotstaviti Svecu (i zanimljivo, istinu progovara onaj s najmanje društvene moći) i posljednjeg u kojem se Svetac domogao peticije što su je protiv njega pisali pošteni građani. Peticija je povod da odredi nova, naravno nasilnija pravila igre, ali ne više nekim nepoznatim njima, nego nama, publici koja postaje protagonist. Svetac nas izravno proziva kao mučeću većinu koja saginjanjem/okretanjem glave i šutnjom omogućava njegovo postojanje.
  
  U tek nekoliko poteza perom žena postaje metafora društva. I to žena koja trpi nasilje. Kada progovore, još im je gore. Dok šute, čini im se da nasilje ne postoji. Žena je progovorila i dobila batine. Majka koja više nije mogla okretati glavu na drugu stranu napušta sina i muža i odlazi u Sigurnu kuću. Je li građanska inicijativa, nevladin sektor, jedini način da društvo pomogne samom sebi?
  
  Nakon Metka za sve moramo priznati da je i šutnja nasilje. Smijemo li šutjeti? Ne! A hoćemo li šutjeti? Vrlo vjerojatno. Predstava bi trebala postati obaveznom kazališnom lektirom za srednjoškolce i studente. Uz ciljano osmišljene razgovore poslije predstave, možda bi mučaljiva većina bila manja. I možda se Rijeci više ne bi dogodio Simke. (U Rijeci traje suđenje na kojem se pokušava utvrditi tko je mladića Simkea bacio/gurnuo u Rječinu. Simke se utopio. Dvadesetak očevidaca događaja na sudu svjedoče da su u tom trenutku bili osupnuti. Čitava je ekipa bila u jako alkoholiziranom stanju.)
  
  © Tatjana Sandalj, KULISA.eu, 21. travnja 2010.

Piše: