Provjetreni apartmani

Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku: Neil Simon, Apartman, red. Olivera Đorđević

• 
  Svojevrstan kulturološki fenomen činjenica je da je u posljednjem desetljeću kazališna kuća koja bilježi najveći broj gostovanja na sceni osječkog Hrvatskog narodnog kazališta upravo Narodno pozorište iz Subotice. U dva navrata u Osijeku Olivera Đorđević, mlada ravnateljica Drame na srpskom jeziku subotičkog kazališta, pokazuje redateljsku umješnost predstavama Apartman A Neila Simona (gostovala u lipnju 2007) te Mnogo vike ni oko čega Williama Shakespearea (gostovala u svibnja 2008). Sklonost Neilu Simonu redateljica pokazuje u matičnoj kući kada u ožujku 2006. postavlja uz Apartman A i Apartman B. Riječ je o prvoj režiji Olivere Đorđević u subotičkom kazalištu kada iz tri Simonova komada, apartmanske trilogije: Plaza Suite (1968), California Suite (1976) i London Suite (1994), izrezuje sedam scena i slaže ih u dvije navedene predstave. Dodajmo tomu kako su u Subotici početkom travnja ove godine premijerno izvedene i Simonove Glasine (Rumors) također u režiji Olivere Đorđević.
  
  Prije premijere željeli smo vjerovati da je upravo iznimno redateljičino poznavanje Simonove dramaturgije nagnalo ravnateljstvo osječkog kazalište da angažira stranu redateljicu u sijasetu besposlenih domaćih snaga, uz to podjednako neiskusnih i relativno neafirmiranih. Uz to, ako želimo nastaviti s negativnim pretpremijerskim pretpostavkama, upitna nam (p)ostaje izvornost osječke inscenacije jer subotički Apartmani A i B i osječki Apartman dijele osim redateljice i dvije iste Simonove scene: Visitors from Chicago iz California Suitea i Visitors from Forest Hills iz Plaza Suitea (uz Plaza Suite (2) i California Suite (2), za osječki Apartman izrezana je još jedna scena iz London Suitea). Naime, ne bi bilo prvi put da osječko kazalište uslijed brzopleto sačinjena repertoara ili njegove promjene u zadnji čas, posegne za sličnim praktičnim rješenjem koje će razriješiti pitanje forme u čim kraćem roku, nauštrb kvalitete i time veće artističke zadovoljštine i isplativosti.
  
  No, sve ove lamentacije gurnute su u drugi plan na premijeri osječkog Apartmana, ispisane kao dobrohotna uputa sudionika kazališnog čina koji ne želi copy/paste predstave zakrabuljene u izvornost, zahvaljujući svježini, energiji i sposobnosti najiskusnijih glumaca: Ane Stanojević, Darka Milasa i Velimira Čokljata te scenografkinji Jasmini Pecek. Koliko god se redateljica borila protiv usporedbe sa subotičkim Apartmanima, jednostavan i jednoznačan, nedvosmislen Simonov dramski jezik očišćen od jeftinih afektacija, nije joj išao u prilog. Olivera Đorđević jednostavno je morala, a bježeći od očekivanih napada za neoriginalnost, stvoriti nekolicinu glumačkih uporišta, uzdati se ponajviše u njihovu sposobnost improvizacije, zatim iskustvo i talent te stvoriti scenografiju koja će u potpunosti odudarati od one viđene u Osijeku prije nepune tri godine.
  
  U prvoj sceni, Visitor From Mamaroneck izrezanoj iz Plaza Suitea u suigri su Ana Stanojević i Darko Milas, sredovječni bračni par Karen i Sam. Karen pokušava ponovno unijeti strast i ljubav u narušeni bračni odnos, tako što iznajmljuje isti apartman u kojem su supružnici bili tijekom medenog mjeseca prije tridesetak godina. Sam je sebeljubljivi control freak u krizi srednjih godina, opsjednut vlastitom vanjštinom, karijerom i ljubavnicom kojem ženine namjere pričinjavaju popriličnu gnjavažu. U nas je teško naći glumca koji svojom vanjštinom može bolje utjeloviti Sama od Darka Milasa. Po konstituciji vidljivo je da mu teretana nije mrska, a prebjeg iz osječkog kazališta u Gavellu i nekolicina godina ondje provedenih, načinila je od Milasa glumca koji je svom napregnutom, prgavom, preemotivnom, gotovo zlostavljačkom glumačkom izričaju, pridodao atribute smiren, staložen, gotovo sjetan, melankoličan – zreo. Sve se to pravodobno izmjenjuje tijekom uvodne scene Apartmana. Svakako jedna od najboljih Milasovih izvedbi na osječkoj pozornici. Koliko samo nedostaje glumac Milasova formata osječkom kazalištu; ponajprije da svojim tiranskim autoritetom, u mentorskoj ulozi, priuči mlade glumce koji započinju koračati osječkom scenom kako je nedostatno osloniti se isključivo na talent te im razjasniti značenje i poštovanje prema profesiji koju vrlo često olako shvaćaju.
  
  A Milasov je antipod, tihi provokator, izvanredna Ana Stanojević. U ulozi Karen ona je urođenom mirnoćom u isto vrijeme lakmus-papir koji upija Samova nervozna gibanja i rečenice, bivajući hinjeno smetena i podčinjena, čak i u trenutku kada postaje jasno da je Samova sudbina oduvijek bila u njezinim rukama. Ana Stanojević zna da njezina Karen, kako bi održala napetost i zadržala Sama u konfuziji, u tom trenutku treba zadržati letargičnu, pasivnu poziciju, mirnim kretnjama i ujednačeno iritantnom visinom glasa.
  
  Velimir Čokljat pak, oduševljava igrajući Roya u sceni Visitors from Forest Hills također iz Plaza Suitea, proračunatog i škrtog oca mladenke koja se netom prije udaje, uplašena zaključala u tolalet apartmana i tvrdoglavo šuteći, odbija izaći i udati se unatoč preklinjanjima svojih roditelja. U nastojanju da je izvuče van, Roy prostire paletu emotivnih antitetičnih reakcija, od početnog prijetećeg bijesa do pokunjene slatkorječivosti. Velimir Čokljat utjelovljujući Roya uzda se u bateleurističku kartu. Njegovo lakrdijaško opredjeljenje, jezične i tjelesne vratolomije, težnja za improvizacijom, emotivna i tjelesna prenapregnutost niti jednog trenutka nije neprirodna, afektirana ili neprimjerena reakcija. Čokljat svjesno riskira oblikujući lakrdijaša, svu pozornost usmjerava ka sebi i ovoga puta dobiva naklonost publike i pozitivnu kritiku.
  
  A to se nikako ne može izreći za unovačene mlade snage osječkog dramskog ansambla od kojih jedino Hrvoje Seršić oblikuje prihvatljivu rolu. Previše se otišlo u burlesku, vodvilj, dakle geg, skeč, od čega zaziru Simonovi tekstovi. Čokljat uspijeva zahvaljujući glumačkoj karizmi sazdanoj od godina provedenih na pozornici. Stoga je strpljivost i mentorski rad sa starijim glumcima ono što se dobronamjerno može preporučiti mladim glumcima osječkog kazališta.
  
  Najuočljiviji pomak osječkog Apartmana ka izvornom djelu u odnosu na subotički, uz neupitno originalne Anu Stanojević, Darka Milasa i Velimira Čokljata, čini Jasmina Pecek primamljivo jednostavnom, sterilnom, neutralnom i time izrazito funkcionalnom scenografijom, podređenom potrebama glumaca i redateljičinu dramaturškom nastojanju da pronađe uporište koje će povezivati pet scena iščupanih iz Simonove apartmanske trilogije. Scenografkinja umnaža točke gledišta tako da pregradni zid između dvaju zasebnih prostora zamjenjuje podizanjem unutarnjeg dijela scene na višu razinu.
  
  Riječju, djelce čiji uspjeh i trajnost počivaju isključivo na trenutnom nadahnuću iskusnog, u ovom tekst s obzirom na prikazano čak i nedostatno hvaljenog glumačkog trojca.
  
  © Ivan Trojan, KULISA.eu, 20. travnja 2010.

Piše: