Elegija vrhu zalutale duše

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca Rijeka: Janko Polić Kamov – Lary Zappia, Da je proklet Kam, red. Larry Zappia

• 
  U povodu stote obljetnice smrti književnika Janka Polića Kamova Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca utemeljilo je KamovFest. Riječ je o programu oblikovanom po modelu već tradicionalnih Zajčevih dana koji propituju umjetnikov opus, vrijeme u kojem je živio i njegovo značenje danas. Stoga je prvi KamovFest sastavljen od okruglog stola, dramske praizvedbe, baletne premijere, poetskog recitala klasičnog tipa nadahnutog glazbom Milutina Polića (Kamovljevog brata) te poetskog performansa.
  
  Posljednja ovosezonska premijera Hrvatske drame HNK Ivana pl. Zajca održana je prve večeri KamovFesta kao njegov najznačajniji program. Riječ je o praizvedbi djela Larryja Zappie napisanog nakon, očito dugogodišnjeg, istraživanja života i iščitavanja djela Janka Polića Kamova. Zappia je koristio ulomke Kamovljevih djela, ali i ulomke Iskopina Nikole Polića te nekrologa Janku Poliću Josipa Baričevića. Zappia u tekstu programske knjižice priznaje da se ni tekst ni predstava ne vezuju za jedan žanr i komad naziva „elegijom vrhu zalutale duše“.
  
  U stalnom prepletanju dokumentarnog i poetskog zabilježeni su svi bitni elementi životopisa i ulomci iz bibliografije mladića koji je živio kratko i intenzivno, pisao mnogo, količinom i žanrovski. A osnovni motiv nije život već smrt. Janko Polić živio je u brojnoj obitelji čiji su članovi umirali jedan za drugim na najstrašnije načine, i nastavo taj niz umrijevši u Barceloni, pokopan u neoznačenom grobu.
  
  Na prosceniju je grobna raka nad kojom, zajedno s članovima njegove obitelji i likovima njegove literarne fikcije, sudjelujemo u bdijenju za pokojnikom. U dnu scene je metalni okvir koji u jednom trenutku projekcijom i doslovno postaje okvir fotografije iz obiteljskog albuma Polićevih. Inače, to je okvir na kojem Kamov rukom ispisuje podnaslove ili teme pojedinih scena (ruku je posudio scenograf Dalibor Laginja). Između toga jedan bolnički krevet, kada, stol za obiteljski ručak, klavir, a sve ostalo majstorski je dopunio i svjetlom oblikovao Deni Šesnić.
  
  Osobe iz Kamovljeva stvarnog života doista kao da su sišla s fotografija. Odigrana su uglavnom uz suzdržanu gestu, s ponešto patosa u govoru nad grobnom rakom i uz naglašenu ritualnost, primjerice u sceni obiteljskog ručka u kojoj svi zajedno lupaju žlicama o tanjure. To su tek skice za portret. Kamovljevu majku igra Olivera Baljak, oca Davor Jureško (povratnik na scenu nakon duže pauze), brata Nikolu Žarko Radić, brata Milutina Jasmin Mekić i sestru Milku Tanja Smoje. Prijatelj Mato Malinar je Denis Brižić. Kamovljev literarni alter ego Arsen Toplak je Damir Orlić. Na sceni su još i Jelena Lopatić, Biljana Torić i Alen Liverić te glazbenici koji sviraju uživo, violinistica Andrea Rizoniko i harmonikaš Marin Tuhtan.
  
  Tu su i dvije žene koje su izravna ilustracija dvaju Kamovljevih stvarnosti: Anastazija Balaž Lečić kao Katarina Radošević i Iva Mihalić kao njezin pjesnički (ob)lik Kitty. Jedna, učinjena od odanosti, suza i srama, možda majka njegove nezakonite kćeri. I druga, od pokreta, strasti i slobode, onakva kakvu ju je Kamov želio vidjeti i kakvu ju je pamtio u stihovima. Od čega su satkana sjećanja, od ljudi onakvih kakvi su zaista bili ili od onoga što smo željeli da budu za nas?
  
  Dva svijeta naglašena su i kostimima što ih je, po uzoru na odjeću s početka 20. stoljeća oblikovala Sandra Dekanić. Crne boje za stvarne likove i bijele za fikciju. A jedini je stvarno živi lik na sceni momak u trapericama i crnoj dolčeviti, Igor Kovač. U Kovač-Zappia interpretaciji Janko Polić Kamov manje je glasan buntovnik i više hamletovski tip (uostalom na Shakespearea se i izravno referira u podsjećanju na malu obiteljsku kazališnu družinu Polićevih). Uspješno nepatetičan u interpretaciji stihova i uvjerljiv u iskazu unutarnjih previranja i ponekom ispadu fizičkog nasilja.
  
  Glazba čiji izbor (ulomci Sitnih pjesama Milutina Polića) i autorstvo potpisuje Duško Rapotec Ute atmosferu i određuje i podcrtava u rasponu od elegičnog do kabaretski strasnog.
  
  Od prvog susreta s Arsenom Toplakom nad svojim otvorenim grobom Janko Polić Kamov pita se što će ostati iza njega. Na kraju, uz sve smrti, slomljena pera, blud, suha usta, kovčege praznine, ostaju samo tišina kazališne dvorane i putovanje. Elegija završava Kamovljevim odlaskom kroz okvir, doslovnim odlaskom iz kazališta. (Ali ne i iz koncepta jer se Igor Kovač na poklon vraća kroz grobnu raku.)
  
  Od prvih najava riječke kulturne godine posvećene stotoj obljetnici smrti vjerojatno najvećeg riječkog književnika dosad, pitam se što bi Kamov, anarhist i psovač, rekao na sve to. U svakom slučaju, stoljeće Kamovljeve odsutnosti, u kojem je uglavnom prešućivan, dobilo je svoj omaž. Predstava Da je proklet Kam višeslojna je kao i Kamovljevo pismo. Raspletanje slojeva traži poznavanje literature i poziva i na ponovno gledanje i na ponovno čitanje.
  
  © Tatjana Sandalj, KULISA.eu, 14. travnja 2010.

Piše: