Traganje za životom

Hrvatsko narodno kazalište Split: Ingvar Even Ambjørnsen, Elling, red. Jasmin Novljaković

• 
  Nakon prošlogodišnjeg gostovanja Beogradskog dramskog pozorišta s predstavom Elling na Danima satire hrvatska je publika dočekala i hrvatsku praizvedbu popularnog dramskog teksta Simona Benta nastaloga prema romanu Krvava braća iz tetraloškoga ciklusa norveškoga pisca s hamburškom adresom Ingvara Evena Ambjørnsena te Oscarom neokrunjene filmske adaptacije Petera Næssa, u izvedbi splitskoga HNK i režiji Jasmina Novljakovića. Pretpremijerna je izvedba odigrana u Šibeniku 19. ožujka, premijera je bila u Splitu 23. ožujka, a tri dana potom predstava je gostovala i u zadarskom kazalištu.
  
  No, čini se kako dugo najavljivana premijera nije posve uspjela ponoviti i potvrditi skandinavsko-britanski uspjeh komada. Elling je topla priča komediografskog naboja, bez natruha stereotipne melodramatične sentimentalnosti, u čijem su središtu sredovječni naslovni lik i njegov prijatelj/cimer iz duševne bolnice Kjell te razvoj njihova odnosa. Odlukom norveške vlade dodijeljen im je stan u Oslu na probni rok kako bi se pokušali integrirati u svakodnevni život te samostalno brinuti o sebi. Riječ je o dvojici posve antipodnih likova koji se pokušavaju organizirati i prilagoditi jedno drugomu u novonastalim uvjetima te pronaći zajedničke oslonce u novom prostoru kako bi zadržali stan i mogućnost života na slobodi.
  
  Elling živi u svom izmaštanom svijetu, teško se miri sa smrću majke čija autoritativna sjena upravlja njegovim razmišljanjima i osjećanjima, pati od neuračunljivosti, agorafobije, pedantan je, uredan, elokventan, natprosječne mašte i senzibiliteta zahvaljujući čemu uspijeva ostvariti prisan odnos s prostodušnim, naivnim i neurednim Kjellom koji je opsjednut elementarnim zadovoljenjem nagona, hranom i seksom. Naposljetku, obojica žude za razumijevanjem, prijateljstvom, prihvaćanjem odnosno ljubavlju.
  
  Zahtjevnu naslovnu ulogu Ellinga utjelovljuje Nenad Srdelić ne postižući uvijek jasnoću i uvjerljivost višedimenzionalne Ellingove osobnosti, svojevrsnim povlačenjem dopušta da se jasnije istakne Nikola Ivošević, koji je precizno, predano i opuštenije igrao Kjella osvojivši publiku neposrednošću i duhovitošću. Predstava se u prvom dijelu sporo razvija, naglasak je na suodnosu dvojice protagonista, potom slijedi dinamičniji drugi dio koji prevlast daje kretanju događaja, no na uštrb temeljitije analize stanja glavnih protagonista te se redateljsko dramaturškim sažimanjem brza prema završetku, spretnim izbjegnućem potencijalne patetike završnog prizora.
  
  Ulogu socijalnog radnika, njihova kontrolnog oka, sigurno i korektno igra Josip Zovko. Ostali su likovi prilično reducirani i skicozno predočeni pa se glumačke role ne mogu jasnije ni razviti; Enes Kišević je solidan kao bivši pjesnik Alfons, a Arijana Čulina razigrano i s nepotrebnom splitskom akcentuacijom utjelovljuje trudnicu Reidun u koju se Kjell zaljubljuje. Andrijana Vicković bila je bolja kao punk-pjesnikinja nego kao autoritativna medicinska sestra, za što je zaslužan i scenski pokret Jasminke Petek Krapljan. Njezin je glazbeni nastup najveće iznenađenje predstave, no u kontekstu priče dobiva pretjerano na važnosti, što postaje osobito razvidno u sceni izleta, koja je krajnje površno predočena.
  
  Scenografija Zlatka Kauzlarića Atača funkcionalna je i vizualno snažna osobito u prvoj slici obješenih luđačkih košulja, dok su video projekcije Munchova slikarstva iako dojmljive, u funkciji predstave bile pomalo maniristički pretjerane i relativno stereotipan izbor. Ostaje dojam kako je sam tekst kao i ono što stoji u njegovu podtekstu te pitanja koja iz njega izviru (a koja su sasvim gurnuta u pozadinu budući da prevladava optimistička vizura) pružao puno više mogućnosti za realizaciju snažnije i manje simplificirane predstave. Predstava je neujednačena ritma, a izvedbeni potencijal glavnih likova nije do kraja ni predano realiziran. Na kraju, splitska izvedba Ellinga korektna je, na trenutke i vrlo dobra predstava, te je zaista šteta što je propuštena prilika za stvaranje predstave dubljeg i trajnijeg dometa.
  
  © Ana Gospić, KULISA.eu, 2. travnja 2010.

Piše: