Hoću, ma neću!

Gradsko kazalište Požega: Dominik Wieczorkowski-Rettinger, Psihoterapolitika, red. Jasmin Novljaković

• Psihoterapolitika poljskog satiričara Dominika Wieczorkowskog-Rettingera, komediografa, redatelja, glumca i popularnog filmskog i televizijskog scenarista, premijerno je izvedena u Gradskom kazalištu Požega u režiji Jasmina Novljakovića krajem prošle godine. Radnja prati Držislava Horvata (Igor Golub, glumac Kazališta Virovitica), političara, iza čijeg strelovitog uspona stoji hladna, proračunata i sposobna supruga Barbara (Nada Abrus, Zagrebačko gradsko kazalište Komedija). Suočen s mogućim istragama o nezakonitim radnjama i ljubavnoj aferi s vlastitom tajnicom Ivanom Krasnić (Ivana Zanjko), Držislav se za pomoć obraća dugogodišnjem prijatelju, terapeutu Adamu Markoviću (Goran Koši, Kazalište Virovitica) u čijoj se ordinaciji i odvija cijela radnja. Komplikacije počinju kada Ivana ultimativno zatraži od Držislava da ostavi ženu, prijeteći mu da će uništiti sve podatke o tajnim bankovnim računima stranke ako je ne oženi. Iz prvobitnog problema razvija se niz laži i neočekivanih obrata koji se isprepliću do razrješenja.
  
  Naizgled zanimljiv sadržaj, dodatno začinjen podnaslovom erotska satira, ispuhao se do kraja izvedbe poput balona. Novljaković je imao sve elemente potrebne za stvaranje brze, tečne i provokativne satire – korumpirane političare, ljubavne afere, laži i neočekivane obrate – međutim, nije uspio iskoristiti ništa od navedenog. Nakon eksplozivnog otvaranja i početne zainteresiranosti publike, radnja postaje sve tromija i sporija, a na kraju redatelj neobjašnjivo ponavlja zaključak koji je publika vidjela dvije minute ranije te između ubacuje razrješenje priče između Adama i Ivane. Temeljni problem izvedbe redateljeva je koncepcija kojom je želio prikazati aktualnu političku situaciju u Hrvatskoj u svjetlu mnogih afera, aludirajući i na poznate –  sad već bivše političare (Sanader, Polančec…), koje kao da se bojao do kraja javno razotkriti, pa svaka takva aluzija ostaje nedorečena u ideji. Jednako tako ni erotični elementi nisu iskorišteni dokraja pa je publici prikazana erotičnost temeljena na prostačkim gestikulacijama te nespretnim i nesigurnim kvazi-erotskim scenama. Redateljske greške očituju se i u mnogim nelogičnostima u radnji, pa tako Držislav traži od Adama da ga hipnotizira kako bi lagao Ivani (?!), a onda on pod hipnozom spomene imena koja nije smio spomenuti.
  
  Izvedbi svojim nastupom nisu pomogli niti glumci koji ne ostvaruju komunikaciju niti s publikom, niti među sobom. Čak ni šale na račun politike i seksa, koje bi bolje izvedene zasigurno izazvale salve, smijeha ne uspijevaju izazvati reakciju zbog neuvjerljive i nespretne izvedbe glumačkog ansambla. Ivana Zanjko poprilično nespretno i nesigurno igra lik mlade i zavodljive tajnice, Nada Abrus je preuživljena u lik hladne i sposobne žene pa mjestimice arogancijom i afektiranom glumom čak i iritira publiku, dok se Goran Koši gubi u rečeničnim intonacijama koje u potpunosti ne odgovaraju trenutačnoj dramskoj situaciji. Igor Golub jedini je koji je donekle uspješno ostvario svoj lik.
  
  Potencijalno zanimljiv tekst s aluzijama na političku i gospodarsku krizu u zemlji te s ponekom erotičnom scenom, mogao je biti pravi hit na kazališnim daskama. Međutim, loša glumačka izvedba, nedorečenost i strah redatelja da odigra političke konotacije do kraja, dovele su do toga da cijela dramska radnja izgleda neodlučno. Publika koja je vidjela predstavu, za razliku od redatelja, neće biti neodlučna pa će na pitanje hoćete li predstavu preporučiti dalje, bez razmišljanja odgovoriti: „Neću!“
  
  © Alen Biskupović, KULISA.eu, 31. ožujka 2010.

Piše: