Bez milosti prema slabijima

Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Borivoj Radaković, Breza, red. Želimir Mesarić

• 
  Nitko nije tako dobro opisao bešćutnost i patrijahalnost sela kao Kolar u Brezi u kojoj ljudi više nariču nad uginulom kravom i puricom nego nad mrtvom ženom. Taj priprosti ruralni svijet u kojem se ljudi zlurado naslađuju nad patnjom ranjivijih, osjećajnih, krhkijih bića kako bi naglasili svoju superiornost i jačinu, nije daleko od svjetonazora beskrupuloznog globalističkog kapitalizma koji traži odstraniti sve što je slabo, nerentabilno, nedovoljno učinkovito i koji će više zdvajati nad sudbinom polarnih medvjeda nego nad gladnom djecom u Africi. Nema tu milosti. Nakon gubitka djeteta i pogreba već se sutradan mora na polje, kopati i hraniti stoku, pa makar krepao.
  
  Adaptacija Borivoja Radakovića i režija Želimira Mesarića još su više naglasili tvrdoću ljudskih duša, odlično kontrapunktirajući bešćutnost sredine koja tjera mlado biće u smrt a onda pije i ogovara nad njezinim lijesom sa poetskim prizorima fleshbackova, koji se događaju u Janičinoj predsmrtnoj agoniji, sjećanja na početak ljubavi koja je mnogo obećavala. Na tragu Kolara Radakovićevi su dijalozi dinamični, izravni u grubosti, protkani magijskim bajalicama koje pojačavaju tmurnu sliku tog mikrokozmosa i grotesknim paradoksima u kojima se otkrivaju primitivni egoizmi kao u sceni kad Marko Labudan nakon smrti žene jadikuje, da bi se naknadno otkrilo da je razlog njegove jadikovke upravo preminula najdraža mu purica. Realizam, poetsko i neki groteskni humor koji izvire iz takve bešćutnosti stopili su se u Mesarićevoj režiji u skladnu cjelinu, prožetu nadnaravnom atmosferom u kojoj se miješaju religija i magija, u kojoj su likovi istodobno realni ali i simboli – Janica nevinosti, Joža Sveti krščanske dobrote i morala, a Marko Labudan sebičnog egoizma.
  
  Očitovalo se to i u igri glumaca – Petre Kurtele, Jana Kerekeša i Damira Markovine. Kurtela kao Janica bila je ono što se od nje očekuje, gracilna, trpeća i osjećajna, Jan Kerekeš unio je u lik Jože svetog mladenačku nevinost iako je u međuodnosu njega i Janice nedostajalo više poetičnosti, više naglaska na njihovu različitost i njegovu pritajenu ljubav, dok je Damir Markovina kao Janičin muž svojim tvrđim kajkavskim ponekad podsjećao na Batu Živojinovića iz Babajinog filma, iako s mnogo manje životinjske grubosti. Njegov Marko Labudan jednostavno je običan sebičnjak.
  
  Upečatljive uloge oblikovale su Ljiljana Bogojević kao svekrva i Sunčana Zelenika Konjević kao susjeda Bara, koje su najbolje pokazale tvrdoću ljudskih duša u kojima nema mjesta za sentimentalnost, ravnodušne i na život i na smrt, dok je Ljubomir Kerekeš (svekar) bio slika i prilika tipičnog zagorskog Kolarovog konformista koji se ni u što ne želi previše miješati a osjećajnost utapa u alkoholu. Istodobno duhovito i tužno. Za realno-nadrealnu atmosferu svakako treba pohvaliti odličnu scenografiju Miljenka Sekulića koji je prostor naznačio stolom, krevetom i s nekoliko stabala u pozadini, te svjetlo Olivija Marečića koje je zelenkasto-plavim nijansama stvaralo ozračje mutnog, bolesti i sjete.
  
  © Gordana Ostović, KULISA.eu, 30. ožujka 2010.

Piše: