Kad je ja ispred svega

Zagrebačko kazalište mladih: Ivana Sajko, Rose is a rose is a rose is a rose, red. Ivana Sajko (u koprodukciji s Istarskim narodnim kazalištem – Gradskim kazalištem Pula)

• 
  Dramu Rose is a rose is a rose is a rose, Ivana Sajko premijerno je izvela u Grazu, Münchenu i Luzernu da bi tek potom na red stigli Zagreb i Pula. U društvu glazbenika Krešimira Pauka, Vedrana Peternela, Alena Sinkauza i Nenada Sinkauza na pozornici Istra, koja je postala i gledalište, predstavila je komad autoreferencijalnim čitanjem. Drama slojevite strukture, na trenutke eliptične, ponavljačke, retrogradne, vrtložne te pripovjedne, čiji je naslov Sajko posudila od Gertrude Stein, propituje ljubav ogoljelu od propovijedanja i melodramatičnosti, uz dodatak tek naizgled nepripadajućeg joj socijalno-političkog sloja.
  
  Centralna linija drame razvoj je ljubavi od slučajnog susreta u disku preko prijelomnog druženja u privatnosti sobe do točke pitanja opstanka ljubavi. Središnji dio u sobi račva se u dva smjera, a lomi u jednoj reakciji ljubavnice o kojoj ovisi opstanak ljubavi i samog para. Razdvojeni putovi suočavaju se u završnom dijelu koji čini zasebni dramatski sloj, a odigrava se u noći sa srijede na četvrtak. Tu završnu metaforu trenutka u kojemu se ljubav potvrđuje ili briše, pokreće kaos i divljanje ničim izazvane djece „koja nisu htjela ići u školu“, nego su odlučila bezrazložno Molotovljevim koktelima gađati slučajno naišli autobus.
  
  Scena s obijesnom djecom u funkciji je razbijanja glavne priče o ljubavi umotane u sebe samu, te osim bučne sociopolitičke kritike, predstavlja vanjski element, kontekst ili tek slučajnost, koji u pravilu i jest zadužen za lom ljubavi. Odabravši ekstremnu situaciju za taj element, Sajko je uspješno izbjegla melodramatičnost, skrenuvši naglasak s neizbježne zašećerenosti rastanka na dramatičnost turobnih socijalnih prilika danas. A kako to izgleda na sceni? Ivana Sajko uz pratnju četiri glazbenika, naizgled opušteno i neformalno, izvodi vrlo precizno uvježban glazbeno-čitalački performans u kojemu se izmjenjuju poetski monolozi i opisi ljubavnog čina s pripovjednim dijelovima i dijalozima između autorice i glazbenika, predavačka objašnjenja Rembrandtove Noćne straže s bijegom u poetska smišljanja stvarnih istina umjetničkog djela, citiranja Alaina Badioua o disjunkciji u ljubavi s vrlo dobro odigranom lutkarskom scenom ljubavnih raskrižja, zvučna buka s minutom šutnje… što je samo čitanje teksta uzdiglo do vrlo slojevitog performansa.
  
  U performansu je Sajko u potpunosti preuzela sve konce igre u svoje ruke, pomalo samodopadno koketirajući s publikom i glazbenicima, pogleda pojačanog ciničnim osmijehom. Također, odlične glazbenike i performere nepotrebno je gurala u drugi plan, čime je priječila ravnopravnu scensku igru. Njena naglašena svijest o vlastitoj scenskoj slici na trenutke je zakrivala i tekst potiskujući ga, te se autoreferencijalno čitanje komada pretvaralo u predstavljanje sebe same. Auditivno, Sajko je bila jasna, tek uz početno mrmljanje i pokoje šuškavo š, dok je pokretima ruku vrlo dobro oživljavala ljubavni par u susretu.
  
  Izuzetno uigrani glazbenici bili su odlični u grupnim izgovaranjima replika i individualnim dijalozima, u kojima je opuštenošću i prirodnošću prednjačio Nenad Sinkauz, promjenama glazbenih tema i ritma od disko klasika preko eksperimenta do psihodelije, što je izuzetno dobro kontrolirao Vedran Peternel u ulozi oblikovatelja zvuka, te zvučnim skokovima od šapata do zaglušne buke. Glazba nema tek ambijentalnu ulogu nego je sastavni dio performansa te uspostavlja dijalog s tekstom i ritmički oblikuje scensku igru. Simon Blagojević Narath oblikovao je video bacanja Molotovljevih koktela s tek pokojom crno-bijelom fotografijom uronjenom u duboki mrak, čime je pojačao dramatičnost, diskretnom se fotografijom vrlo dobro prilagodivši prvenstvenoj auditivnosti performansa.
  
  Autoreferencijalno čitanje drame Rose is a rose is a rose is a rose zanimljiv je i slojevit performans zvučne i sadržajne raskoši i s odličnim glazbenicima-performerima. Konačni dojam ipak kvari prenaglašena samodopadnost autorice i izvođačice.
  
  © Igor Tretinjak, KULISA.eu, 30. ožujka 2010.

Piše: