Na pola puta

Ludens teatar, Koprivnica: Tena Štivičić, Nemreš pobjeć od nedjelje, red. Dario Harjaček

• Nemreš pobjeć od nedjelje (1999) prvi je komad Tene Štivičić, cijenjene hrvatske dramatičarke koja se afirmirala i izvan domovine, kako međunarodnim priznanjima, tako i nizom izvedbi svojih djela. Nagrade je nisu zaobilazile niti u domovini, pa je i ovaj prvijenac, prepoznat kao osvježenje u našem kazalištu, dobio 2000. Nagradu Marin Držić za najbolje hrvatsko dramsko djelo. Njegova nedavna premijera u režiji zapaženog mladog redatelja Darija Harjačeka, kao pete predstave u Koprivnici 2006. osnovanog Ludens teatra, prilika je da se vidi može li to djelo i danas djelovati jednako uvjerljivo svojom pričom o nastanku i nestajanju ljubavi dvoje mladih ljudi.
  
  Ako je suditi po dugotrajnom pljesku kojim je nagrađeno ovo gostovanje iz Koprivnice, moglo bi se zaključiti da ono još uvijek jednako fascinira, no čini se da je više pljeskala i bila oduševljena starija publika nego vršnjaci protagonista. Tomu je vjerojatno razlog što je upravo starija generacija svjesnija promjena koje ljubav trpi tijekom vremena, ali još i više stoga što njoj ta lica djeluju kao tipični predstavnici mladih koji ili nemaju ozbiljnijih egzistencijalnih problema ili ih ne shvaćaju ozbiljno. Tako će se On (Filip Juričić) radije napiti ili napušiti nego brinuti o plaćanju računa, dok će Ona (Jelena Hadži-Manev) doduše brinuti o tome, ali i o čitavom nizu problema koje ozbiljnima prikazuju jedino ženske revije. Tena Štivičić iz tog nesklada kojeg tijek vremena pojačava znatno ozbiljnije od eventualnih financijskih nevolja ili neuspjeha u traženju posla stvara dramu o sudbinskoj nemogućnosti opstanka ljubavi, prikazujući je nizom tipičnih primjera koji su nerijetko i opća mjesta. Na toj se razini danas ne može (a pitanje je da li se ikada i mogla) očitati originalnost teksta. Međutim, on je svjež, inovativan i često vrlo duhovit u dijalogu, posebice kada naglašava autoironijsku introspekciju protagonista.
  
  Zapravo, iako su protagonisti najvećim dijelom predstave zajedno na sceni, ono što govore samo se u iznimnim slučajevima pretvara u dijalog, dok su većinom to monolozi koje onaj drugi ne čuje ili ne želi čuti. Montažnu izmjenu ta dva različita, a povremeno posredno i suprotstavljena tijeka svijesti, Tena Štivičić vodi vrlo precizno, gradeći na njima stupnjeve dramske napetosti koji se spretno sklapaju u cjelinu. Režija Darija Harjačeka naglasila je asocijacije na filmsku montažu, vidljive i iz natpisa koji su kao u nijemom filmu najavljivali i komentirali svaki prizor. Harjaček je autor i vrlo jednostavne scenografije koja se sastoji od pokretnog trosjeda na kotačićima koji različitim pozicijama na pozornici sugerira potpuno različite prostore igre. Filmskoj brzini promjena pripomažu također i brze promjene različitih kostima Marite Ćopo koji određuju status lica, a i nekoliko funkcionalnih promjena rasvjete Zdravka Stolnika, dok nepotpisani izbor efektnih songova pridonosi atmosferi predstave koju ipak trebaju iznijeti dvoje glumaca.
  
  Jelena Hadži-Manev atraktivnom pojavom na početku potpuno odgovara slici djevojke u koju se može zaljubiti na prvi pogled, međutim kako postupno Ona treba ponašanjem uvjerljivo pokazati zašto više nije predmet obožavanja, glumica svoju interpretaciju gradi na prenaglašenim neurotičnim gestama, grimasama i izobličenom govoru. Te se karakteristike doimaju kao vanjski znakovi iza kojih ne stoji osobnost iz koje proizlaze, pa je i čitava interpretacija nedovoljno uvjerljiva. Filip Juričić je pak, naročito u početku, vrlo suspregnutog glumačkog izraza, ali svakom rečenicom sve čvršće stoji iza karaktera lika koji tumači. Iako mu tekst nudi mnogo manje efektnih pasaža, osobnosti koju pokazuje potpuno se vjeruje, a vrhunac njegove igre prijelaz je od zadovoljstva što se riješio bračnih prisila do neizdržive potrebe da bude s Njom. Nažalost, baš zbog neravnoteže u međusobnom odnosu protagonista, ova izvedba Nemreš pobjeć od nedjelje ostaje na pola puta, dokazujući talent Tene Štivičić, ali ne i zaokruženost ili posebnu vrijednost njezinog prvijenca, dok mnogi vrijedni i dopadljivi elementi izvedbe mogu često zabaviti gledatelja, ali ipak nisu dovoljni da bi se cjelina predstave istaknula osobitim dometom.
  
  © Tomislav Kurelec, KULISA.eu, 29. ožujka 2010.

Piše: