Tajanstveni bijeli negativac

Umjetnička organizacija Aplauz Teatar, Zagreb: Yasmina Reza, Art, red. Marko Juraga

• 
  Veliki hit Art autorice Yasmine Reza, 1999. godine prvi je put u sklopu Kazališta u gostima na sceni okupio tri glumačka velikana – Relju Bašića, Borisa Buzančića i Vanju Draha. Jedanaest godina kasnije isti tekst okupio je na Sceni Travno tri prvaka zagrebačkog HNK-a, Slavka Juragu, Zijada Gračića i Ivana Jončića pod redateljskom palicom mladog Marka Jurage. Sam komad, usprkos uspjehu na svjetskim i domaćim pozornicama, čini se pomalo šupljim. Kupnja bijele slike s bijelim poprečnim prugama, poznatog francuskog slikara Antriosa, pokreće pitanja poimanja umjetnosti, života i dotad stabilnog prijateljstva. Slika, koju uspješni dermatolog Serge kupuje za nevjerojatan novčani iznos, motivacijska je točka sukoba između njega i najboljeg prijatelja Marca, avio-inženjera, koji taj potez smatra umjetničkim snobizmom. Između tih dviju opreka nađe se treći dio prijateljskog trolista, neodlučni i životno neuspješni Yvan, koji bi trebao poslužiti kao uteg prevlasti, a postaje okidač novih sukoba.
  
  Drama se ne pomiče od same motivacijske točke, te se sukob ne produbljuje u potisnute netrpeljivosti između prijatelja, niti životne probleme što se polako rastvaraju pred gledateljima, a od kojih autorica bježi u okrilje slike i poimanja umjetnosti. Bez obzira na zatvaranje očiju jasno je da u sukobu oko slike u stvari leži borba sa samim sobom. Tako Sergeova nesigurnost rezultira žustrim napadom na Marca u funkciji obrane, Marcov napad na prijatelja rezultat je straha da gubi poziciju autoriteta, dok Yvan vodi bitku isključivo sa samim sobom. Iako predstavljen kao komedija, tekst je prilično opora drama, a humorni sloj zadržava se tek na klicama duhovitih dijaloga u kojima ne dolazi do humorne poante, čemu razlog leži i u humoru previše udaljenom od konkretnog prostora.
  
  Redatelj Marko Juraga odlično je ritmički oblikovao predstavu, na općem planu s osjećajem izmjenjujući visok ritam s usporenjima, dok je u mikroplanu dinamiku i dramatičnost postizao smjenjivanjem naleta dijaloga s tišinom, puštajući riječima da traju u vremenu. Vrlo je dobro oblikovao i smjenu dijaloga s monolozima koje je diskretno, ne namećući ih, iznosio u prvi plan. Promijene prostora i vremena elegantno je rješavao pomoću osvjetljenja (Igor Matijevac), oblikovavši predstavu kao cjelinu u finom protoku uz poneki dobro pozicionirani rukavac.
  
  Zijad Gračić Sergea oblikuje bučno i ekspresivno, u skladu s likom koji tako prikriva vlastitu sumnju u kupljenu sliku. To je odavao i pomalo upitni i ispitivalački pogled prema slici u trenucima samoće. Iz takve pozicije borba za vlastitu investiciju preusmjerila se na borbu za samoga sebe, što nije praćeno scenskim razvojem, čime je postalo pomalo promašeno. U igri, Gračić je povremeno bio nekoncentriran i zaboravljao tekst, posebice u monološkim dijelovima, a njegovo čekanje riječi koja nedostaje dovodilo je do pada ritma.
  
  Glumački najbolji bio je Slavko Juraga, koji je Marca oblikovao vrlo dosljedno u finoj gradaciji diskretnog i potisnutog cinizma do bučne ljutnje, odnosno u osudi prijatelja koja je u kuminativnim točkama prelazila u glasni bunt. Cijelim tijekom predstave bio je u liku, kroz koji je glumački rastao, naglasivši čvrstoću stavova koje je Mark iznosio svjestan posljedica. Ivan Jončić imao je najzahtjevniju ulogu u oblikovanju Yvana koji je cijelo vrijeme trebao plesati ples neodlučnosti i kao neutralac pokušati izmiriti na brzu ruku zaraćene strane. U tom vrludanju pomalo se, poput vlastitog lika, izgubio, ne uspjevši iznijeti bogatstvo vlastite neodlučnosti, razočaranosti sobom i prijateljima te izgubljenosti u trenucima kad se jedine čvrste točke u njegovom životu raspadaju. Mjestimice je izgovarao tekst beživotno i s manjkom emocija.
  
  Scena s tri udaljene fotelje vrlo dobro je ukazala na tri odvojene i samosvojne jedinke, koje su davno izgubile zajedništvo. Slike na zidu jasno su ukazivale na razlike u poimanju umjetnosti među Sergeom i Marcom, dok je sporna bijela slika znatiželjnoj publici elegantno okrenula leđa krećući se scenom poput tajanstvenog i neuhvatljivog negativca.
  
  Iako Art Aplauz Teatra nije uspjela pokriti rupe i nelogičnosti samog komada, uz pametnu režiju i vrlo dobrog Slavka Juragu ponudila je zanimljivo viđenje sukoba u i oko umjetnosti.
  
  © Igor Tretinjak, KULISA.eu, 24. ožujka 2010.

Piše: