Neuspjela karikatura

3. Gumbekovi dani, Zagreb: Teatar Ra-ma, Zenica, Marinko Nikolić, Cabaret Torch, red: Adis Bakrač

• Adis Bakrač, jedan od uglednijih mlađih bosanskohercegovačkih kazališnih i filmskih redatelja, predstavljanje autorskog projekta Marinka Nikolića započinje naglašavajući kako je to „...hrabar pokušaj ispitivanja granica, dilema, konvencija društva u kojem živimo kroz formu kabarea koja najviše odgovara njegovom (Nikolićevom) habitusu i načinu mišljenja teatra... Glavni junak... je samo čovjek od krvi i mesa koji voli, osjeća, pati, plače i smije se, on samo želi da voli i bude voljen, što je u svijetu u kojem živi i najteže“. I kazališni kritičar sarajevskog Oslobođenja Vojislav Vujanović u svom hvalospjevu pronalazi duboki smisao ove predstave: „Ljubav i volja su sadejstvovale svoju energiju i u posljednjem njegovom autorskom projektu Cabaret torch. Bila je to buktinja čijim je plamenom raskinuo tabu na temu za koju se još smatra da je skaredno o njoj govoriti, a onaj tko je bio u njenom središtu, njen subjekat, potiskivan je na marginu društvene zajednice, čak i od onih najbližih, od majke.“
  
  Nažalost, gotovo ništa od navedenog nisam uspio vidjeti u samoj predstavi, baš kao ni dobar dio gledatelja ovog gostovanja u Histrionskom domu, od kojih su neki prijevremeno napustili izvedbu. Pritom to nije bio protest zbog toga što Marinko Nikolić kao jedini glumac na pozornici tumači homoseksualca kojeg sredina kao ni njegova vlastita majka ne razumiju, nego nezadovoljstvo načinom na koji je ta tema teatarski osmišljena i scenski izvedena. Doduše, Bakrač je u suradnji sa scenografkinjom i kostimografkinjom Vanjom Popović ostvario scenski okvir koji je pružao dobru priliku za suvremeni kabaret sa svega nekoliko scenografskih elemenata, lutkama koje su protagonistu povremeno poslužile kao partneri u igri, pijanistom Vedranom Džampom kao pratiteljem i kreatorom atmosfere, te mogućnošću koju je pružio Nikoliću da izravno komunicira s publikom i ulazi u gledalište.
  
  Sve to ipak nije bilo dovoljno da prikrije siromaštvo Nikolićevog autorskog projekta, jer se u tekstu Cabareta Torch ne nastoji problem homoseksualnosti i društva iole dublje sagledati, iako je to zasigurno moguće i u komediografskom i u ironijskom ili satiričnom kabaretskom stilu. Nikolić se drži općih mjesta koja bez veće duhovitosti nastoji napraviti smiješnim, da bi tako njegova gluma koja se svodi na neoriginalno karikiranje homoseksualnog ponašanja svojim prenemaganjem i lascivnostima izazivala smijeh barem dijela publike. Doduše, lascivnost i karikaturalnost su od početaka kabareta predstavljale jedan njegov oblik, pa je moguće zamisliti da bi i u nekim današnjim kavanama, kada bi one imale takvu vrstu programa, Cabaret Torch mogao imati uspjeha. Međutim, to ipak nije dovoljno da opravda njegovo mjesto na festivalu koji nastoji dokazati kako kabaret još uvijek može naći svoje zapaženo mjesto i u današnjim promijenjenim kazališnim okolnostima.
  
  © Tomislav Kurelec, KULISA.eu, 22. ožujka 2010.

Piše: