Majstorski zabavljači

3. Gumbekovi dani, Zagreb: Pozorište Slavija, Beograd, Antonio Amurri i Rade Vukotić, Bračni kabare, red. Rade Vukotić

• Antonio Amurri (1925–1992) jedan je od najpopularnijih talijanskih humoristi koji se okušao u raznim medijima, Izvan domovine, pa tako i u nas, poznat je po seriji romana Kako ubiti suprugu i zašto, Kako ubiti supruga bez suvišnih zašto, Kako ubiti mamu i tatu te Kako ubiti punicu, među kojima je prvi najoriginalniji, dok ostali komičnu stranu obiteljskih sukoba koji kod Amurrija idu do grotesknog kraja koriste nedvojbeno kao formulu zajamčenog komercijalnog uspjeha, ali uz to nastoje prikazati nestajanje privlačnosti, mijenjanje osjećaja i raspad braka iz drugog rakursa. Niz komičnih i grotesknih scena neuspjelih brakova koje Amurri vrlo duhovito opisuje privlačni su i za stvaranje predstave, posebice na temelju prvog od navedenih romana, vjerojatno ne samo zbog autorove invencije nego i zato što su adaptatori muškarci. Tako je prije nešto više od dvije godine u zagrebačkom Kerempuhu Robert Raponja režirao adaptaciju koju je pod naslovom Dok nas smrt ne rastavi sačinio tumač glavne muške uloge Željko Koenigsknecht kao komediju koja naglašava i satiru na brak kao organiziranu zajednicu.
  
  Bračni kabare koji je prema istom književnom predlošku kreirao redatelj Rade Vukotić na repertoaru je beogradskog Pozorišta Slavija, jer vjerojatno niti u Srbiji nema pravih kabaretskih prostora kao spoja ugostiteljstva (kavana, barova) i kazališta koji su karakterizirali tu graničnu gledališnu vrstu još od njezina nastanka krajem devetnaestog stoljeća. Ipak po svemu ostalome beogradsko gostovanje bilo je vrhunska kabaretska izvedba. Vukotić je izborom prizora, njihovim scenskim uobličenjem u kombinaciji dijaloga i songova te naglašeno brzim ritmom predstavu usmjerio prema kvalitetnoj zabavi, pruživši glumcima okvir za virtuozno poigravanje i ulogama koje tumače i odnosom scene i gledatelja, pri čemu je nedvojbeno dio najatraktivnije interakcije s publikom bio posljedica vrhunske glumačke improvizacije.
  
  No, sjajni interpreti nisu blistali samo u tom – za cabaret vrlo bitnom - kontaktu s publikom, nego su kroz niz bračnih nevolja (koje se naravno ne događaju jednom paru) uspjeli ostvariti tipove koji ipak djeluju iznimno životno. Mina Lazarević je kombinacijom šarma, lakoće glumačkih transformacija i energijom koja odaje snažnu osobnost s velikim umijećem u kratkom vremenu prelazila iz idealne, voljene mlade u suprugu, najčešće domaćicu koja toliko prenaglašava važnost svoje uloge u očuvanju obitelji da potpuno izluđuje svog muža, dok u muškom dijelu publike najčešće izaziva za glumicu izrazito pozitivnu reakciju gledatelja koji vole mrziti njezin lik.
  
  Ipak, kao što glumci u uvodu naglašavaju, u predstavi (za razliku od romana koji ju je nadahnuo) nema ubojstva. Ona programatski nudi zabavu kojoj bitno pridonosi i uloga supruga. No, da bi on uspijevao bez umorstva koliko toliko parirati snažnom liku partnerice kako je tumači Mina Lazarević, ipak se mora podijeliti, pa ga tumače dva glumca. Marko Marković je vrlo uvjerljiv mlađi, nerijetko još pun iluzija ili pak nastojanja da ostvari svoju tradicionalnu mušku supremaciju, ali uglavnom toliko naivan (što naravno izaziva mnogo smijeha) da ga supruga bez problema stjera u mišju rupu. Marko Vidić igra uglavnom iskusnije muževe kojima su poznati ženini trikovi, ali koji na kraju ipak dođe do nekog detalja koji je nov i na kojemu će izgubiti u tom komičnom ratu spolova. Tako postavljenu ulogu Vidić koristi za nijansirano, ujedno i vrlo duhovito tumačenje položaja muškarca koji je najkomičniji kad iz situacije za koju je uvjeren da njome potpuno vlada odjednom dolazi u podređeni položaj.
  
  Znatna je vrijednost Bračnog kabarea da i pored takvog osnovnog postavljanja bračnih odnosa povremeno ipak ukazuje i na jednako pogrešno postavljanje supruga. Zato ova predstava koja kao u zakrivljenom zrcalu komično i groteskno prikazuje bračne nesuglasice i sukobe nudi većini gledatelja oba spola prepoznavanje bar nekih vlastitih iskustava kojima se u ovom cabaretskom obliku mogu od srca nasmijati i time pojačati zadovoljstvo nepretencioznom, ali majstorski izvedenom scenskom zabavom.
  
  © Tomislav Kurelec, KULISA.eu, 19. ožujka 2010.

Piše: