Visoki dometi

3. Gumbekovi dani, Zagreb: Kazalište Pinklec, Zagreb, Miroslav Krleža, Ni med cvetjem ni pravice

• 
  
  Iako se tekst predstave sastoji od Krležinih Balada Petrice Kerempuha njihov je naslov prebačen u podnaslov, dok je predstava nazvana prema jednoj od naljepših i najčešće citiranih balada Ni med cvetjem ni pravice. Balade su se povremeno pojavljivale na sceni kao recitali vrhunske poezije, dok je cabaret pučka kazališna vrsta, čak i onda kada ga se povremeno poput ove izvedbe predstavlja kao galgencabaret. Da bi se osmislila takva interpretacija Krležine poezije bio je potreban iznimno kreativan napor i dramaturga i redatelja. No, začudnost se nastavlja – nitko s takvom funkcijom nije naveden u podacima u predstavi, pa se može tek naslutiti da se tim zadaćama vrlo uspješno posvetio interpret stihova Adam Končić, a možda i druga osoba koja je na sceni – Duško Zubalj koji na klavijaturama izvodi glazbu koja nije samo dodatak u stvaranju raspoloženja ili dojmljive atmosfere, nego se povremeno postavlja kao neka vrsta antagonista na sceni.
  
  To ukazuje i na put kojim su autori krenuli u realizaciju predstave, a on je vidljiv i u tome što što je izbor balada bez uvodne Petrica i galženjaki, a još više zato što ovog puta stihove ne govori Petrica Kerempuh, oličenje narodnog duha i inteligencije. Adam Končić najčešće izravno vezuje stihove sa sudbinom kmeta iz šesnaestog stoljeća, ali očito ne zaboravljajući ni probleme današnjeg seljaka. Nema tu Petričine duhovne nadmoći niti humor (čak i kada neodoljivo navodi na gorki smijeh) ublažava egzistencijalne teškoće, jer će u svojoj vrlo nijansiranoj, strasnoj, iz dubina vlastite osobnosti silnom snagom izvučenoj interpretaciji Adam Končić vrlo neposredno uspjeti predočiti strahote siromaštva i potlačenosti. Međutim, svaki put kada u tekstu nađe mogućnost za to, on će se transformirati u groteskni primjer moćnika koji ne samo da se brine isključivo za svoj grabež nego i sadistički muči seljaka. U tom trenutku na sceni se uobličuje dramska sukob.
  
  Ali i kada nema tih suprotstavljenih lica koja isti glumac svojom brzom transformacijom gotovo istodobno utjelovljuje na pozornici, dramske napetosti ne nedostaje. Ona se gradi na situacijama koje sugerira maštovita uporaba jedinog scenografskog (Miljenko Sekulić) predmeta nešto krupnijeg od ljudskog tijela koji svojim gotovo geometrijskim oblikom djeluje prilično apstraktno. Negovo pomicanje i inventivno oblikovano svjetlo (Dražen Dundović) publici vrlo uvjerljivo sugeriraju i ulaz u krčmu i gospodski stol, ali i vješala, lijes i grob, te Končiću omogućuju da u odnosu s prostorom i glazbom djeluje ne kao recitator nego aktivni sudionik tragedije. Jednostavnim, a efektnim rješenjima pridružila se i kostimografija Mirjane Zagorec koja je protagonista obukla u bijelu odjeću koja može asocirati i na pojednostavljenu narodnu nošnju, ali i na siromaštvo, a i nevinost poniženog seljaka, dok se tek na kraju vidi da je potpuno u crno obučen pijanist Duško Zubalj koga se tijekom izvedbe tek naziralo u dnu pozornice.
  
  Sve te suprotnosti i mogućnost različitog tumačenja njihovih sukoba značenjski su obogatile predstavu koja se odmakla od recitala prema drami, a nekim svojim grotesknim elementima i crnim humorom potencirala satiričan odnos prema sličnim suvremenim događanjima, te se tako približila i cabaretu. Zbog toga kao i zbog visokih dometa izvedbe koje su gledatelji po svršetku nagradili dugotrajnim aplauzom, Ni med cvetjem ni pravice bio je dobar izbor za efektno otvaranje 3. Gumbekovih dana koji postaju tradicionalna smotra cabareta kojem je donedavno u nas prijetilo izumiranje, iako je veliki komičar Mladen Crnobrnja Gumbek (1932–2000) kojem je festival posvećen, bio i izvanredan majstor cabareta.
  
  © Tomislav Kurelec, KULISA.eu, 17. ožujka 2010.

Piše: