Neiscrpna mašta kao dramaturški okidač

Teatar &TD, Zagreb: Heiner Müller, Zadatak, red. Miran Kurspahić (u suradnji s Kuferoim, Zagreb)

• Miran Kurspahić, enfant terrible suvremenog hrvatskog kazališta, poznat je po neiscrpivoj mašti kojom iznenađuje na kazališnim daskama, ali i oko njih. Tako je, osim vrlo razigranih predstava poput Carstva radosti i Žrtve zemljopisa, ostao zapažen po akcijama u gledalištu HNK i ispred tog kazališnog hrama, u performansu Summa summarum s Tomislavom Gotovcem. Svojevrsnu buku stvorio je i oko zadnjeg ispita u sklopu studija režije na zagrebačkoj ADU, Suvremena inovativna režija kod profesora Brezovca, gdje je nakon niza neuspjelih pokušaja da ga prođe pokrenuo Virtualni džihad. Konačan prolaz dočekao je s predstavom Zadatak po komadu Hermana Müllera.
  
  Gusto tkivo teksta Zadatak: Sjećanje na revoluciju, u kojemu Müller preispituje Francusku revoluciju kroz kontekst današnjice, ulazeći u dijalog s Dantonovom smrću Georga Büchnera, Crncima Jeana Geneta i Odlukom Bertolda Brechta, Kurspahić je na sceni postavio držeći se autorove vodilje da „čitaocima i gledaocima istodobno natovari toliko toga da im bude nemoguće sve preraditi“. Kurspahićev Zadatak oblikovan je tako kroz simultanost radnji, veliku količinu teksta izgovorenog bez smisla za sadržajni ritam, preplitanjem monologa i tjelesne radnje te usijecanjem vanjskih elemenata u tkivo predstave. I sve to izloženo je gledateljima koji, smješteni za stolom na samoj sceni, postaju aktivni izvođači, dok se u potpunosti briše granica između izvedbe i promatrača.
  
  Tri izvođačice moderiraju predstavu izvlačeći gledatelje iz pozicije promatrača u poziciju izvođača te ih vode kroz njihove uloge. Tu dolazi do odličnog dvostrukog odmaka od teksta koji glumice šapću izvođačima, a oni ga, rascijepanog, prenose gledateljima bez emocionalnog dodira s cjelinom teksta. Uz posredno izgovoren tekst, scenom oko stola jure gledatelji u ulogama morskih pasa, crnaca, natjeravaju se, leže u kadi, miluju se, hrču, laju, gađaju kolačima i mačuju štapovima s nataknutim glavama lutaka Dantona i Robespierrea, kroz igru odlučujući čija će glava ostati na ramenu i tako preusmjeravajući tijek povijesti.
  
  No, to nije sve! Upravo kad se učini kako je Kurspahićeva mašta pomalo posustala, u tkivo predstave prodiru otimači koji odvlače gledatelje-izvođače, povezavši svijet giljotine i revolucionarnih uvjerenja s kraja 18. stoljeća sa suvremenim razračunavanjem s pravdama i krivdama. U tom završnom dijelu predstava se počinje vrtjeti u krug i ritmom pada u ponavljanju, što pomalo tupi njen ključni element – iznenađenje. Nakon što svi gledatelji završe kao žrtve otmice, slijedi pravi test koji će im pružiti mogućnost ispunjenja zadatka koji teatar snažno otvara pitanjima građanske slobode, ovdje i sad, a to je revolucija potlačenih na današnji način – javni protest.
  
  Lana Barić, Lada Bonacci i Ivana Krizmanić odlično su moderirale predstavu, a ujedno su bile vrlo razigrane u glumačkim ulogama, igru ispunivši ludizmom i groteskom. Također, stvorile su vrlo opuštenu atmosferu u publici, tako da su gledatelji, naslonjeni na njih, bili vrlo otvoreni za igru, ali ne i pretjerano razmahani, što su također odlično kontrolirale, niti u jednom trenutku ne ispustivši konce predstave iz ruku. Luis FF Tabacco (Luka Milas) odlično je na gitari pratio scenska događanja dodatno pojačavajući ambijentalnost, dok su kostimi Katje Šunjić smjestili izvođačice u odgovarajući povijesni kontekst šminkom naglasivši grotesknost situacije.
  
  Miran Kurspahić i ovom je predstavom ukazao na neiscrpnost mašte i neočekivanosti kojima je stvarao dramsku napetost i održavao visok ritam predstave, ali i utišao ozbiljan sloj Müllerovog komada. Glumice su bile odlične motivatorice i moderatorice predstave, a zahvaljujući njima publika je svoju veliku izvođačku ulogu odigrala odlično pritom se još bolje zabavivši.
  
  © Igor Tretinjak, KULISA.eu, 16. ožujka 2010.

Piše: