Životni ciklus

Gradsko kazalište Požega: David Mamet, Život u kazalištu, red. Svetlana Patafta (u koprodukciji s Umjetničkom organizacijom Mitropa, Zagreb)

• Život u kazalištu tematizira prolaznost, neumoljivi dio ljudskog života. Robert (Tomislav Stojković) je stariji glumac, mentor i prijatelj mlađem kolegi, glumcu u usponu Toniju (Borko Perić) kojem pokušava prenijeti svoje životno i profesionalno iskustvo. S vremenom Toni na sceni postaje sve bolji i samouvjereniji te je sve manje zainteresiran za savjete oronulog i glumački sve slabijeg Roberta. Kada Toni doživi uspjeh i kritičarsku afirmaciju, prekida veze s Robertom koji mu više nije potreban. U stvarnom glumačkom duetu dogodilo se upravo obratno; stariji glumac, Tomislav Stojković, glumački je – jasnoćom izgovora, intonacijom rečenice i prenošenjem emocija – zasjenio mlađeg kolegu Borka Perića koji se tek dobro nosio s izazovima praćenja kolege.
  
  Redateljska vizija ostavila je temeljnu ideju drame donekle nedorečenom i nerazrađenom. Skraćivanjem, izbacivanjem i povezivanjem scena iz originalnog predloška (koji ima 26 scena dok ih ova verzija ima osam), skraćeno je i trajanje izvedbe (u ostalim svjetskim inscenacijama postavljanje svih scena iz originalnog teksta traje oko 85 minuta) čime je publika zakinuta za pojašnjenje dramaturškw linije. U izbačenim se scenama nalaze upravo događaji koji najbolje motiviraju Robertovu tugu i nesreću zbog prolaska njegovih pet minuta slave, a time i nespremnost čovjeka općenito da se povuče kada mu je vrijeme. Ovako ostaje nedorečeno kako i zašto Toni uspijeva preskočiti svoga mentora te koliko Robert zapravo pati jer i sam shvaća da je njegovo vrijeme minulo (u originalu Robert počinje zbog starosti zaboravljati replike u predstavama, a na kraju čak pokuša i samoubojstvo!).
  
  Redateljičina vizija praktične i jednostavne scenografije koja omogućava brzo izmjenjivanje scena pokazala se uspješnim rješenjem za inscenaciju ove složene životne priče. Pozadina scene je bijelo platno u obliku slova T, koje ima dvostruku funkciju: služi za projekcije tijekom izmjene scena (projecirani su dijelovi filma Od jutra do mraka Dražena Žarkovića), dok se u otvorima s obiju strana slova pojavljuju glumci mijenjajući značenje prostora u kojem se nalaze sitnim rekvizitima (kovčežić sa šminkom sugerira garderobu, tekst u rukama čitaću probu u kazalištu…).
  
  Zanimljiva inscenacija s kvalitetnom glumačkom postavom zasigurno će privući pažnju različitih generacija šaljući jasnu poruku kroz repliku Tomislava Stojkovića: „Treba biti uspravan. Ne smijemo se bojati onoga što slijedi. Ne smijemo se bojati vlastitog odrastanja.“ Životni ciklus je neumoljiv i pitanje je samo jesmo li smo dovoljno veliki da shvatimo i prihvatimo da je naše vrijeme prošlo.
  
  © Alen Biskupović, KULISA.eu, 13. ožujka 2010.

Piše: