Maštom protiv svakodnevice

Gradsko dramsko kazalište Gavella, Zagreb, Henrik Ibsen, Peer Gynt, red. Aleksandar Popovski

• „Duh je škrt, a priroda rasipna“, upozorava Ibsen u Peeru Gyntu sve koji su dovoljno neodgovorni da tu činjenicu smetnu s uma. Redatelj Aleksandar Popovski u nekoliko zadnjih projekata programatski se trudi zalijevati to malo duha maštovitim teatarskim snoviđenjima, u kojima kazalište reflektira stvarnost tako da joj neprestano izmiče. Popovski kazalište shvaća kao korektiv svakodnevice, pa se nakon krvavih devedesetih i akutne potrebe za raskrinkavanjem raznih ideoloških i huškačkih iluzija kroz otrežnjujući scenski realizam obreo u vremenu u kojem je maštanje nepoželjna, pa i nepristojna kategorija. U tom vremenu bez sustava vrijednosti koncept Popovskog učinkovit je u svojoj djetinjoj naivnosti: vapaj za ljepotom u Snu Ivanjske noći, iluzija kao potraga za smislom u Candideu i napokon, pokušaj da se u šumi riječi Ibsenovog Peera Gynta nađu žalci suvremenosti, dio su iste redateljske priče, koja vlastiti eskapizam u maštovitu scensku igru opravdava odgovornim odnosom prema stvarnošću koja je okružuje.
  
  Peer Gynt je pritom logičan izbor, jer sadrži sve što tog redatelja u posljednje vrijeme intrigira u teatru: meku granicu između stvarnosti i iluzije, maštu shvaćenu kao poligon za iznalaženje smisla, pikaresknu strukturu neoptrećenu prostorom i vremenom koja mu omogućuje neobuzdanu scensku igru. Ibsenov Peer cijeli je život lutao, dvoumeći se između „biti sam svoj“ i „biti sebi dosta“, a između te dvije suprostavljene ideje nalazi se čitav niz suptilnih filozofskih dvojbi koje prijete da na kazališnoj sceni zazvuče nepodnošljivo papirnato i pretenciozno. Srećom po Gavellinu predstavu, Popovski jest sanjar i emotivac, ali nije patetičan i ima smisla za humor, pa je svu tu silu Ibsenove nordijske mitologije i psihodeličnih prizora nezainteresiranih za vlastiti teatarski život postavio kao duhovit i uzbudljiv patchwork s fino podešenim mehanizmom, koji je cijelo vrijeme precizno dozirao odmak i patos, arhaični stih i jeftine ali efektne očuđujuće štoseve. Budući da je riječ o opsežnom djelu koje i uz ozbiljna kraćenja premašuje uobičajene gabarite koje današnje predstave djele s nogometnim utakmicama, redatelj uz pomoć dramaturga Dubravka Mihanovića osmišlja fakturu u kojoj se prva četiri čina sažimlju u dinamični i maštoviti prvi dio, dok se zlokobni i mračni peti čin odvaja u samostalnu cjelinu, koja je i scenografski odvojena od razbarušenog ostatka. U toj odluci leži i temeljni problem predstave, jer u ozbiljno shvaćenom drugom djelu, u cjelosti izvedenom sa snažnim patosom i glumačkom jednoobraznošću, popušta koncentracija i teškom glumačkom mukom izgrađena atmosfera prvotne zaigranosti Ibsenovim motivima hlapi pred verbalnim manirizmima. Gavellinom Peeru Gyntu u drugom djelu fali mladenačke energije odmaka s početka, ali na svu sreću, čak i u tako smišljenom svršetku na visini zadatka je bravurozni Ozren Grabarić u naslovnoj ulozi.
  
  Grabarićev Gynt na neki je način sinteza dosadašnjeg rada tog nadarenog glumca, njegovo ozbiljno sročeno pismo s namjerama u kojem se na najsretniji mogući način isprepleo mladenački žar igre i njegova rano stečena glumačka zrelost. Klaunerija Zapadnog kolodvora, mrtvo ozbiljna duhovitost postojanja Vratila iz Sna Ivanjske noći, pomirenost sa životom Skitnice iz Barbela, sve je to ugradio Grabarić u ulogu u kojoj sam sebi podmeće klipove pod noge, pa uvjerljivu emotivnu uživljenost u rolu protagonista neprestano prekidaju brehtijanski odmaci, s mjerom ušiveni u meso te gotovo neodigrive uloge. Tri sata skakati po sceni oboružan isključivo nesigurnošću u sebe sama teško je i u najklasičnije shvaćenom čitanju Ibsenovog djela, pa Grabarićeva koncentrirana ekvilibristika u kojoj se radost života i muka razmišljanja o istom tom životu izmjenjuju u savršeno pogođenom omjeru zbilja plijeni zaokruženošću i virtuoznošću glumačke izvedbe.
  
  Gavellin ansambl nesebično je i s očitim žarom držao leđa Grabariću, oblikujući mahom upečatljive uloge koje su u epskoj strukturi izvedbe osuđene na kratka i koncizna pojavljivanja. Gošća Alma Prica iznimno je uspješna kao Gyntova nesretna majka Aase, majstorski igrajući isto tako napisanu ulogu majke koja bi svog jedinca najradije istovremeno zagrlila i dobro nalupala. Majčinsku nježnost i vehementni karakter Aase Prica dozira s mjerom i vješto, sve do dirljive scene vlastitog umiranja koja je svojom iskrenom emocijom i stišanom glumačkom igrom jedan od vrhunaca izvedbe. Dijana Vidušin kao Solveig ostvarila je jednako uspjelu ulogu, vrlo duhovito meandrirajući između plošne figure Gyntovog emotivnog oslonca i suptilnih ironijskih odmaka od vlastitog lika. U lepršavoj lakoći dojmljive glumačke igre nabrojanim glumicama pridružila se i Nataša Janjić, posebice s pomaknutom kreacijom Žene u zelenom kojom je pokazala svoj još uvijek nedovoljno iskorišteni komički potencijal. U mnoštvu ostalih uloga treba spomenuti i duhovito osmišljenu Anitru u izvedbi Ivane Roščić, Kseniju Pajić koja je u ulozi mladenke Ingrid ponavljala neka rješenja vlastite mamurne Hipolite iz Sna Ivanjske noći, dojmljivog Hrvoja Klobučara kao mladoženje i Mladena Vasarija kao Starca iz Dovrea. Božidar Boban kao Svijač i Ljevač pucadi svojim sonornim baritonom donio je kolektivnoj igri dašak stare škole, po već uhodanoj praksi Popovskog koji mladim ansamblima u regiji uvijek pridoda pokojeg starijeg prvaka, zlu ne trebalo. Dizajnerski studio NUMEN i ovog je puta osmislio dojmljivu i funkcionalnu scenografiju, iz karakterističnih vertikala prešavši u pamučnu horizontalu bijelih plahti, koje su bile i haeggstadski snijegovi i potentni zamašnjaci scenske igre. Kostimi Marite Ćopo vješto su potencirali heterogenost redateljske koncepcije, a glazba skupine Foltin efektno je podcrtavala očuđujuće elemente predstave (u ozbiljnijim trenucima ipak je više pasao dobri stari Grieg).
  
  Rad Aleksandra Popovskog tražena je roba na scenama velikih regionalnih teatara, od Triglava do Đevđelije. Razlozi za to su jasni; njegov je redateljski rukopis izbrušen ali ne i kontroverzan, a stvaralački žar i radost igre vrlo lako prenosi na raspoložene ansamble s kojima surađuje. U cizeliranom tetaru Popovskog nema velikih iznenađenja, on ne ruši granice i uglavnom igra na sigurno, ali je krajnji rezultat gotovo uvijek kvalitetni mainstream koji tako bolno nedostaje kazališnim kulturama u regiji. Gavellin Peer Gynt još je jedna takva, poštena i duhovita predstava koja letvicu kvalitetne srednje struje hrvatskog teatra diže visoko, tamo gdje bi joj, u idealnim uvjetima, i trebalo biti mjesto.
  
  © Matko Botić, KULISA.eu, 12. ožujka 2010.

Piše: