Pretjerani modernizam

Gostovanje: Drama Slovenskog narodnog gledališča, Ljubljana, Milena Marković, Barčica za punčke (Brod za lutke), red. Aleksandar Popovski (u GDK Gavella, Zagreb)

• Izvedbu Broda za lutke Milene Marković s kojom je Drama SNG iz Ljubljane gotovala na sceni zagrebačkog kazališta Gavella na kraju je veći dio (uglavnom mlađe) publike nagradio pravim ovacijama, dok je manji dio (uglavnom starije) mrmljajući čak i psovke i uvrede krajnje nezadovoljno napustio dvoranu. No, čini se da je još žešće podjele gledatelja izazvala 2002. premijera višestruko nagrađivanog komada Šine u Jugoslovenskom dramskom pozorištu (režija Slobodan Unkovski). Kontroverze koje njezina djela izazivaju nedvojbeno su pomogle srpskoj dramatičarki i pjesnikinji Mileni Marković (rođenoj 1974), da vrlo brzo zauzme istaknuto mjesto na sceni svoje domovine, a i u europskim kazalištima na čijim pozornicama se njezini komadi često uprizoruju s velikim uspjehom. Tako je već svojim prvim komadom Paviljoni, ili kuda idem, odakle dolazim i šta ima za večeru kojim je 1998. diplomirala na beogradskom Fakultetu dramskih umetnosti osvojila 2001. nagradu u bečkom teatru m.b.h., a osim u Srbiji i navedenom bečkom kazalištu ta je drama izvedena i u Makedoniji i Sloveniji.
  
  I Brod za lutke koji se zagrebačkoj publici prvi put predstavio na istoj pozornici u okviru Gavellinih večeri 2008. u izvedbi Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada osvojio je mnoge nagrade, a u njemu se jasno razaznaju osnovni elementi autoričina dramskog pisma. Na jednoj razini to je dosljedno zastupanje ideje nastale doduše prije više od pola stoljeća da ni drama ni tragedija nisu moguće nakon Drugoga svjetskog rata i strahota koje su tada počinjene, pa ih u suvremenom kazalištu mora zamijeniti groteska. Ta groteska u današnjem modernističkom teatru gubi i cjelovitu priču te se slaže kao mozaik dojmljivih prizora koje se nastoji objediniti u cjelinu, a u slučaju ovog komada ta cjelina nastoji biti šokantna uz vidljiv naglasak suvremene feminističke perspektive, jer su za zlo koje se pojavljuje u životu protagonistice gotovo uvijek krivi muškarci. Život svoje junakinje, umjetnice, Milena Marković predstavlja ključnim doživljajima iz njezinog života kao parafrazama bajki (Alisa, Palčica, Snjeguljica, Zlatokosa, princeza, vještica), oblikovanima u sudaru naturalizma i pokojeg poetičnog iskaza sa snažnim erotskim nabojem koji nerijetko prelazi u vulgarnost, vjerojatno sa željom da se šokira malograđane.
  
  Pitanje je koliko malograđani idu u kazalište i koliko ih usred opće vulgarizacije i medija i društvene sredine ti prizori još šokiraju. Čak nisam siguran niti da li su oni stariji gledatelji koji su s odbojnošću reagirali na predstavu SNG-a bili šokirani ili tek umorni od sveopće vulgarnosti i iznervirani time da se ona pojavila i na kazališnim daskama. Ideja da se faze ženinog odrastanja i sazrijevanja provedu kroz arhetipske situacije iz bajki nedvojbeno je zanimljiva i originalna, ali svođenje velikog broja motiva i situacija iz bajki na seks ipak nije tako novo kao što se to možda čini mladim obožavateljima Milene Marković. Dovoljno je prisjetiti se porno verzije Snjeguljice u stripu klasika Andrije Maurovića da bi se shvatilo kako prevlast in-yer-face-drame u suvremenom europskom teatru, a Milena Marković je jedan od istaknutih predstavnika te tendencije, nije posebna novina nego cikličko vraćanje provokativnosti koje još od devetnaestog stoljeća svakih nekoliko decenija postaje dominanta kazališnog trenutka. Zato Brod za lutke ne treba razmatrati kao dovršenu cjelinu iznimnih vrijednosti nego u tom kontekstu kao zanimljiv predložak koji omogućuje da se izvedbom jasnije istaknu teme poput raspada obitelji, položaja žene ili lažnih nacionalnih i ideoloških mitova.
  
  Toga je, čini mi se, bila svjesnija redateljica novosadske predstave Ana Tomović koja je precizno gradila atmosferu svoje predstave koja se odvija na smetlištu, te uz pružanje prilike sjajnoj Jasni Đuričić za efektne transformacije protagonistice, brinula i za jasno profiliranje ostalih likova. Nasuprot tome danas jedan od najrenomiranijih redatelja regije Makedonac Aleksandar Popovski u slovenskoj predstavi koristi tekst Milene Marković kao pomodni avangardni poticaj za vlastito postmodernističko režijsko poigravanje. Kao u hvaljenom mu Shakespeareovom Snu Ivanjske noći u kojem mu jedini scenografski rekvizit razrezani grimizni kazališni zastor i u ovoj predstavi postoji zapravo samo jedan scenografski element pred crnom pozadinom – jednostavni kvadratni bijeli bijeli stol multipliciran u više primjeraka raznih veličina koji postavljanjem u različite pozicije sugeriraju razna prizorišta. Poigravanje scenografijom podcrtava i pristup tekstu kao materijalu za glumačko poigravanje. Ono je doista vrlo efektno, a u slučaju glavne glumice Barbare Cerar i iznimno atraktivno, ali baš zato i toliko nadređeno tekstu da on tek djelomice dopire do gledatelja i to najčešće onda kada provocira vulgarnošću.
  
  Takva koncepcija može oduševiti prvenstveno one koji nekritički doživljavaju Novo kao ekstremno pozitivnu estetsku kategoriju. Onima koji poput mene drže da Novo može biti i loše, te da tek potpunom osmišljenošću može biti dobro, pa i više od toga, slovenska izvedba Broda za lutke nije pružila previše prilika za uživanje.
  
  © Tomislav Kurelec, KULISA.eu, 11. ožujka 2010.

Piše: