Zadarski memento

Hrvatsko narodno kazalište Zadar: Vlaho Stulli, Stoše od Foše iliti Kate Kapuralica, red. Dražen Ferenčina

• 
  Zadarska adaptacija dramskog komada Vlaha Stullija iz 1800. godine postala je znakovita na nekoliko načina - preimenovanje negdašnje HKK Zadar u HNK Zadar nosi u sebi kulturološke, političke i umjetničke pretenzije da se zadarsko repertoarno kazalište izbavi iz provincijalne stvarnosti uvjetovane statusom drugorazrednog institucionalnog kazališta, a u tom kontekstu težina HNK-ovskog prefiksa mogla bi uroditi financijskim i infrastrukturnim napretkom; s druge strane tu je i svetkovanje Kunčevićeve predstave Kate Kapuralica iz 1985. godine ostvarene zajedničkim snagama tadašnjeg HNK Zadar i HNK Zagreb. Obljetnice pljušte sa svih strana; 25 godina od Kunčevićeve predstave, 65 godina od utemeljenja zadarskog HNK, 150 godina od utemeljenja zagrebačkog HNK.
  
  Stullijev komad dobar je izbor za inauguriranje možebitnog novog života zadarskog kazališta; prije svega riječ je o sociološki zanimljivom dramskom predlošku koji je unatoč oznakama crne komedije prije hiperrealistični memento jednog prostora i vremena. Adaptacija Kate Kapuralice u Stoše od Foše znakovito je određena potrebom za (donekle nostalgičnom) scenskom revitalizacijom zadarske bolje prošlosti i oživljavanja zamrlog zadarskog dijalekta. Prijevod i tekstualna adaptacija Živka Nižića svojevrsni je forte cijelog projekta; naime, Nižić je uspio pronaći ekvivalentne prostorne, govorne i situacijske odrednice koje su dubrovački Stari grad zamijenile zadarskim Poluotokom i danas konotativno zagubljenim gradskim četvrtima. Psovački barokiziran i potentan Stullijev jezik Nižić je uspješno reinterpretirao u devetnaeststoljetni zadarski govor koji je gotovo potpuno iščeznuo. Time je uspješno svladana temeljna pretpostavka adaptacije: kako će transponirani sadržaj zaživjeti u novom kontekstu. Naravno, novi kontekst je ovdje usmjeren na jezične i prostorne znakovitosti, dok je tematska i sadržajna osnova Stullijevog komada u potpunosti zadržana.
  
  Dražen Ferenčina u režijskom je pogledu iskoristio predložak za uravnoteženu izvedbu ansambla u kojoj nije bilo velikih oscilacija među glumcima kao ni promašenih čitanja likova. Rekao bih, jedna od najboljih i najčišćih izvedbi zadarskog repertoarnog kazališta. Uz staromodni štih i naglašenu empatičnost prema prošlosti, izvedba predstavlja većinu članova ansambala u njihovom prirodnom fahu; Mirko Šatalić je kao Šime konačno odradio ulogu koja mu pripada, a u sceni pijanstva i najbolju izvedbu otkad je na zadarskim daskama; Jasna Ančić (inače sklona patetičnom razvlačenju glasa i emocija) kao Stoša uravnoteženim je transformacijama između ljubavnice, majke i pijanice također dala jednu od boljih uloga zadarske karijere. I Mirko Šatalić i Jasna Ančić su Zadrani, i čini se da im prirodno odgovaraju dodijeljene im uloge. Prednost naturščik pristupa omogućena je ponajviše Nižićevim prijevodom i Ferenčininom režijom koja je scenografskim rješenjem (dvokatnica od drva, skeletno ogoljena na drvene prozore i podove) omogućila da većina ansambla bude cijelo vrijeme na sceni, stoga su pozadinske međuradnje aktivno oživile potencijalnu statičnost. Također je pohvalno istaknuti dobar balans naturalističkih i stiliziranih sekvenci: lomljenje staklene boce, uriniranje iza zavjese – travestiran snošaj Šime i Stoše itd.
  
  Ostatak ansambla također je na visini zadatka; Žana Bumber (jedina koja nije naturščik) uspješno je iznijela govorni i tjelesni aspekt starije kćerke; Paola Slavica i Silvio Mumelaš u ulogama mlađe djece živopisnim su naturalizmom po uzoru na talijanski brutto e cattivo dodali ritam inače gorko-slatkog težačko-varoškog siromašnog puka. Dobro ugođene epizode Vinka Radovčića kao konavoskog mornara, Anđele Ćurković kao prostitutke Gracijele ili one Mimija Zadarskog kao konobara iz snova te Valtera Šarovića kao Notaja dodatno su osvježile inače linearan hod predloška u kojem se i ne događa bogznašto. Zadarska je adaptacija za nijansu manje psovačka i manje prljava od Stullijevog izvornika, dalmatinski zaslađena pjesmama i vedrijim svršetkom. I glazbena je podloga (Renato Švorinić) umiješkom jazza, etno stilizacija i ženskih vokala dodatno melankolizirala grubu gradsku stvarnost života iz Stullijevog predloška.
  
  Na kraju, naglasimo i bitnu emotivnu vezu koju je izvedba ostvarila s publikom. Većina auditorija u nostalgičnom je zadarskom mementu prepoznala dio vlastitog ili gradskog identiteta koji je danas teško razaznati. S druge pak strane, teško je očekivati da predstava s navedenim predznacima može postići sličan uspjeh izvan Zadra, ali čini se da joj to nije bila ni namjera. U svakom slučaju Stoše od Foše, unatoč staromodnom i patiniziranom sižeu, ipak uspijeva biti jedna od boljih produkcija zadarskog institucionalnog kazališta. Za one druge kojima sličan kazališni milje nije blizak, ostaje nada da će i suvremeni kazališni izraz dobiti priliku u novom HNK-ovskom okrilju.
  
  © Mario Županović, KULISA.eu, 8. ožujka 2010.

Piše: