Volite se ljudožderi!

Teatar Exit, Zagreb: Olja Lozica, Reces i ja, red. Olja Lozica (u koprodukciji s Kazališnom družinom Kufer)

• U Lošim vijestima, knjizi američkog novinarskog veterana Toma Fentona često se ponavlja osnovna mantra današnjih masovnih medija: „if it bleeds, it leads“. Hrvatsko tabloidizirano novinarstvo, žuto sprijeda a smeđe otraga, objeručke je prihvatilo tu maksimu o krvi koja donosi profit, a u moru loših vijesti koje imaju potpuni monopol medijskog prostora u zadnje vrijeme kraljuje recesija. Ta recesija je zapravo sjajna stvar za naslovnice, nitko ne zna u čemu je točno stvar, sigurni smo samo u to da nas sve čeka neizbježna propast. Siromašni i preplašeni pretplatnici novina i televizijskih programa u toj buci i bijesu masmedijske histerije ipak nekako pokušavaju preživjeti, a najnovija Exitova predstava na zanimljiv način pokušava opisati gorko-slatki blues tog neizvjesnog preživljavanja.
  
  Reces i (n)ju autorski potpisuje Olja Lozica, mlada dramaturginja i dramatičarka koja se nakon predstave Gdje je nestao Božo B. u &TD-u drugi put odlučuje redateljski postaviti vlastiti tekst. Prvi put pod naslovom Biografija jednog prostora predstavljena na Noćnom labu &TD-a, Reces i ja je zainteresirala vodstvo Teatra Exit i kazališne skupine Kufer, pa se praćena Exitovom infrastrukturom od skicozne ideje prometnula u intrigantnu i zaokruženu cjelinu. Tekst Olje Lozica u osnovi je vrlo jednostavno zamišljen – ispod vrištećih katastrofa s naslovnica i konzumerističkih obmana odvija se svakodnevni život ljudi kojima krucijalni problemi nisu ni recesija ni svinjska gripa, nego nedostatak kvalitetnog odnosa sa bližnjima. Unutar te misli vodilje Lozica fragmentarno ispisuje uvjerljive skice otuđenja, stilom koji je vrlo blizak ranijim dramama Biljane Srbljanović, opisujući živopisan mikrokozmos nekoliko generacija jednog velegradskog susjedstva. Bez želje za intelektualiziranjem i neopterećena formom, Olja Lozica na scenu postavlja ponešto mladenački naivnu ali dirljivu dijagnozu stanja stvari, oslanjajući se u izvedbenom smislu prvenstveno na filigranski precizne glumačke doprinose.
  
  Vrlo mlada glumačka ekipa imala je zahtjevan zadatak osmišljavanja šarene lepeze realistično zamišljenih likova, uglavnom s vrlo dobrim uspjehom. Nika Mišković sigurna je i energična kao pripovjedačica, a u ulozi djevojke koja bezuspješno pokušava zakrpati vlastiti drogom načeti život imponira točno odmjerenom dozom ekspresivnog egzistencijalnog očaja. Igor Kovač je težak posao potpune tjelesne preobrazbe u starca odradio nadahnuto i vješto, a Ivana Krizmanić početnu je pretjeranu afektaciju glumački nadvladala iznimno uvjerljivom psihološkom karakterizacijom majke i ljubavnice na rubu živčanog sloma. Zoran Pribičević imao je nezahvalne uloge tipski određenih negativaca, sebičnog tinejdžera narkomana i blaziranog sredovječnog ljubavnika, koje je odigrao koncentrirano i bez karakternih suvišaka, a dvije uloge Aleksandre Stojaković apsolutni su glumački vrhunac predstave.
  
  Bolesna starica koja se zbog Alzheimera pretvara u zaigrano dijete i buntovna tinejdžerica koja nesigurnost skriva morbidnošću i svađom s autoritetima dva su potpuno različita i zahtjevna glumačka zadatka, a Aleksandra Stojaković pretvara ih u scensku igru na izuzetno dojmljiv način, bivajući gotovo neprepoznatljiva u brzim izmjenama likova. Precizna govorna manira starice u neugodno uvjerljivoj ispovijedi i jedva primjetan, uvjerljivi facijalni grč nesretne srednjoškolke samo su neka glumačka rješenja mlade glumice čije dvije uloge uvelike poboljšavaju ukupan dojam nove Exitove predstave. Naposlijetku, treba spomenuti i dojmljiv minimalizam scenografije Ivane Škrabalo i Jurja Glasnovića te zanimljiv izbor šarolike glazbe Vjerana Simeonija, u rasponu od The Fratellisa do klasike, koja je uspješno davala naglaske atmosferi pojedinih prizora.
  
  Reces i ja je nastala zajedničkim trudom vrlo mladih umjetnika, čiji mladenački zanos poneku naivnost u odnosima među likovima čini simpatičnom, a pokoju preizravnu poantu na granici patetike dobrodošlim osvježenjem u sveopćoj atmosferi otuđenih ironijskih odmaka. Olja Lozica ovim se projektom osim kao darovita spisateljica predstavila i kao spretna redateljica, pomalo u maniri svog starijeg suradnika Renea Medvešeka, osmislivši toplu kazališnu priču o ljudima koji izjedaju sami sebe i svoje bližnje vlastitim nesrećama, manjim i podnošljivijim kad se s nekim podjele. „Kad sam shvatio da jedem sam sebe, bilo mi je jasno da sam postao ljudožder“, rekao je jednom Toma Bebić, koji si je iznad srca dao tetovirati natpis „volite se ljudožderi“. Njemu bi se Reces i ja zasigurno svidjela.
  
  © Matko Botić, KULISA.eu, 1. ožujka 2010.

Piše: