Šareni artikal, karton i plastika...

Zagrebačko kazalište mladih: Zdenko Mesarić, Garaža, red. Ivica Buljan

• 
  Vodstvu Zekaema ne može se osporiti moćan i sveprisutan promotivni plašt kojim natkriljuje vlastite projekte od posebne skrbi. Gledatelji tako isprepadani brojnim napisima o koprodukciji sa slavnom La MaMom, premijeri u New Yorku i njezinim odličnim odjecima u tamošnjem tisku ulaze u dvoranu Istra, u kojoj se i prije prve izgovorene riječi čuje uživo improvizirani funk iznimno popularnog splitskog TBF-a. Glazba je ritmična i puna groovea, glumci se koncentriraju opušteno plešući u neposrednoj blizini gledatelja, sve je spremno za, po svemu sudeći, kazališni čin par exellance. No, kad se sa šarenog artikla odmota karton i plastika društvenog događaja mjeseca, stvar se odjednom iz visina romantiziranog boemskog East Villagea strmoglavljuje u dobro nam poznatu hrvatsku teatarsku svakodnevicu, sa svim prednostima i slabostima.
  
  Redateljski rad Ivice Buljana obilježen je specifičnim tretmanom teksta izvedbe, u kojem se uvjetno rečeno dramski tekst koristi kao građevinski materijal sa svojim fizičkim osobitostima, a ne samo kao interpretacijska supstanca neophodna za pričanje priče. Takav redateljski stil, visoko estetiziran i postdramski parataksičan, nije našao dovoljno uvjerljive načine prijenosa književnih motiva Zdenka Mesarića na kazališne daske, pa je umjesto Mesarićeve brutalne i mučne vivisekcije društva gdje kapital pretvara ljude u životinje, prečesto na sceni bila prisutna samo glazbeno-plesna montaža atrakcija koja kao da je sama sebi svrha. Mesarićev roman dobre atmosfere, loših dijaloga i mjestimično sapuničastih zapleta (svećenik potajno zaljubljen u ženu zlostavljača zbog koje se zaredio!) i nije neka literatura, ali barem izravno i pošteno daje do srži ogoljelu sliku egzistencijalnog užasa u svom najbrutalnijem obliku. Buljanova predstava taj opori i neizdrživi smrad materijalnog i duhovnog siromaštva pakira u šareni artikal uspjelih koreografija borbe i dopadljive glazbe, i to je njen najveći nedostatak. Dodatni je problem u Mesarićevim nezgrapno nakalamljenim distopijskim dijelovima u kojima se opisuje novi koncept eutanazijskog turizma, koji nema neke prevelike veze s pričom o dječaku Binatu. Buljan taj dio, u kojem se ironijskim odmakom pripovijeda o vjerojatnim posljedicama hrvatskih euro-ulizivačkih strategija, postavlja većinom kroz očudujuće songove izmještene iz glavnog toka priče, koji mogu izgledati zbunjujuće gledatelju koji nije upoznat s Mesarićevom knjigom.
  
  Buljanova Garaža ipak povremeno uspijeva u nakani da jednu brutalnu tranzicijsku priču potentno oslika kazališnim sredstvima, prvenstveno zahvaljujući pojedinim upečatljivim glumačkim kreacijama. U tom smislu prije svih se nametnuo mladi Vedran Živolić, koji sustavno zlostavljanog dječaka Binata tumači u neprekinutoj koncentraciji, s izuzetno preciznom karakterizacijom s kojom u djeliću sekunde prelazi iz nesigurnog djeteta u stroj za ubijanje, iz ljudskog bića kojem očajnički treba topline do borca koji ne staje dok suparnik ne padne u nesvijest. Dječakova oca pogođeno igra Frano Mašković, koji nedostatak tjelesnih argumenata nadoknađuje dojmljivom hladnoćom koja stalno prijeti pretvaranjem u nekontroliranu agresiju. Goran Bogdan razigran je i uvjerljiv kao Svećenik, a Ksenija Marinković Binatovu majku igra pomalo nezainteresirano, kao da je na automatskom pilotu, izašavši iz te neuvjerljive manire tek u potresnoj sceni igre sa sinom. Ostatak ansambla, uključujući i glumački vrlo pristojne TBF-ovce Sašu Antića, Mladena Badovinca i Luku Barbića, nije se odmakao od predvidljivih rješenja i izvedbene grupne histerije, prvenstveno redateljskom odlukom kojom pojedinačni glumački dosezi nisu ni bili u prvom planu. Glazbena pratnja efektno je zaokruživala Buljanov izlog jeftinih slatkiša, a u sjajnoj instrumentalnoj postavi TBF-a (ritam sekcija Janko Novoselić i Ognjen Pavlović, klavijature i sempler Luka Barbić) posebno se s maštovitim gitarskim pasažima istakao Nikša Mandalinić.
  
  U Buljanovoj Garaži bend je obučen u košulje s gustim cvjetnim uzorcima, one sintetičke užase iz osamdesetih koji kao da su ispali iz najcrnjeg stereotipa zapadnjaka kad zamišlja neku balkansku vukojebinu u kojoj otac iznajmljuje sina za borbe s psima i prostituciju s nouveau richem. Ta prvoloptaška kostimografska želja da nas bijeli svijet u njujorškom East Villageu odmah nepogrešivo smjesti u ladicu u koju pripadamo, zgodna je metafora za cjelokupni pomalo promašeni koncept ovog velikog društvenog događaja. Garaže su izgleda česti simboli za neugodne rak-rane hrvatskog društva, od one Glavaševe, preko podzemne Horvatinčićeve do Mesarićeve. Potonja garaža zaslužila je predstavu koja će neizdrživu tugu i bijes događaja koje opisuje uvjerljivo i srčano podijeliti s domaćom publikom, bez nepotrebnog cifranja i zamagljivanja smisla efektnim ali otuđenim glazbeno/koreografskim elementima. A East Village nek' si misli što hoće.
  
  © Matko Botić, KULISA.eu, 28. veljače 2010.

Piše: