O socijalnoj neosjetljivosti

Montažstroj, Zagreb: Borut Šeparović, Moje srce kuca za nju, red. Borut Šeparović

• 
  Nakon Tibuktua, gdje se pozabavio problemom beskućnika i na pozornicu doveo ljude autentičnih sudbina i Generacije 91-95, gdje je s mladićima naturščicima rođenima u vrijeme rata problematizirao bolne točke tog razdoblja, u najnovijoj predstavi Moje srce kuca za nju Borut Šeparović pozabavio se socijalnom slikom našeg društva, bolje reći socijalnom neosjetljivošću koju kontrapunktira s možda najočitijim mjestom nacionalne mitomanije – nogometnom utakmicom.
  
  Kroz dva potpuno različita poluvremena Šeparović daje dvije slike Hrvatske. U prvom poluvremenu na teren izlaze plesačice u nacionalnim dresovima, koje uz bučan prijenos slavne utakmice Hrvatska–Engleska koreografirano simuliraju igru ali i cjelokupnu atmosferu, pa ih u jednom trenutku doživljavamo kao igrače a u drugom kao navijačice koje pjesmama Severine ili Thompsona podižu adrenalin publike uz izvikivanje imena tadašnjih političara na vlasti. Simbolika je prilično jasna i izravna, možda čak i predoslovna – nogomet i politika u službi nacionalnog mita o veličini i pobjedi, gdje je samo važan trenutak euforije koji briše sve slike realne situacije. Koreografija Larise Lipovac i Tamare Curić sve stilizira, iako se u ponavljanju obrazaca sve više iscrpljuje, no Šeparović je zamislio da predstava traje u realnom vremenu kao prava nogometna utakmica, pa je tu ideju i konzekventno proveo, iako možda na štetu ritma predstave.
  
  Drugo poluvrijeme donosi dramaturški obrat. Na teren izlazi drugih jedanaest žena, također odjevenih u dresove hrvatske reprezentacije. Euforični prijenos teče i dalje, no priča se drugačije nastavlja. Riječ je o ženama s burze, od kojih svaka ima svoju priču koja svjedoči o našoj slavnoj tranziciji i od kojih se diže kosa na glavi. Publika se neugodno meškolji jer negdje u primisli ima svijest da su i među njima potencijalni kandidati za Šeparovićevu predstavu. Kao i u prvom djelu, i ovdje je sve prilično doslovno i jasno; ta doslovnost u kazalištu koje sublimira stvarnost može i smetati ali pogađa bit. Priznali mi to sebi ili ne, i njegov dokumentaristički postupak izaziva katarzu, jednako kao kad suosjećamo s nezaposlenim Bilijem Loomanom iz Williamsove Smrti trgovačkog putnika. Postupak je drugačiji ali učinak isti, samo što Šeparović poručuje – ne želim vam tu priču ispričati kroz fikcionalnog junaka, ne želim čak ni pretjerano režirati. To nije izmaštana kazališna priča u kojoj se trudimo prepoznati – to je društveni performans u kojem je stvarnost čak strašnija od fikcije i tako je treba shvatiti.
  
  © Gordana Ostović, KULISA.eu, 25. veljače 2010.

Piše: