Nesklad teksta i slike

Scena Gorica, Velika Gorica: Ana Savić Gecan, Crtančica, red. Ana Savić Gecan

• 
  Djevojčica Crtančica svoj katkad usamljeni život obogaćuje šetnjom prostorima mašte, odnosno nacrtanim svijetom. Sa sobom na putovanje kroz male kućne imaginacije i sve šira maštom osvojena prostranstva, brzinskom šetnjom globusom i završnim lutanjima nebeskim svodom, Crtančica vodi malene gledatelje kao djelomice aktivne sudionike, širenjem imaginarnih svjetova suptilno im ukazavši na neograničenost svijeta mašte. Autorica i redateljica Ana Savić Gecan nepretenciozan sadržaj nije u potpunosti uspjela obraniti od, čini se, nepotrebnog didaktičkog sloja koji je svela na provjeru znanja prijeđenih geografskih mjesta i pojmova, što je djelovalo pomalo navučeno i nepotrebno.
  
  Vizualno je predstava, premda tek dvobojna, oblikovana vrlo razigrano i dinamično, pri čemu je odlično razdvojen realan crno-bijeli svijet od imaginarnih crno-ljubičastih prostranstava, koja su vrlo efektno stvarali odlični crteži na tragu dječjih Željke Jordan uz pomoć ultraljubičastog svjetla. Problem predstave leži u tekstu, oblikovanom kroz često nategnute rime, što je na scenu donijelo riječi koje djeci nisu puno govorile, tek su se činile šumom u komunikaciji. Također, nije došlo do usuglašavanja vizualnog sloja predstave, razumljivog i privlačnog najmlađim gledateljima, i auditivnog, koji se naglašenije obraćao školskoj publici u gledalištu.
  
  Najveći teret predstave ležao je na Ivanki Mazurkijević, koja je energičnim nastupom ostvarila visok ritam predstave i nije prepuštala djeci niti trenutka predaha. To je bilo kontraproduktivno, jer maleni gledatelji nisu uspijevali primiti veliku količinu informacija koje su stizale sa scene. U animacijskom sloju, naglašenom u predstavi, također nije u potpunosti uspjela, s jedne strane zahtijevajući sudjelovanje malih gledatelja, dok im s druge strane, sve u pokušaju da izbjegne eventualnu neugodnu tišinu nesudjelovanja, nije dala dovoljno vremena da se priključe. Puno bolja bila je u pjevačkim dionicama, što je razumljivo, budući da je po osnovnoj vokaciji pjevačica.
  
  Ivanka Mazurkijević, uz Stanka Kovačića, potpisuje i songove predstave. I tu je rezultat, nažalost, polovičan. Dok su pjesme naglašene melodije naslonjene na zvuk akustične gitare odgovarale i predstavi i malenim gledateljima, songovi koji su naglasak – uz pomoć bas gitare, pomalo turobnog zvuka električne gitare i bubnjeva stavili na ritam, zvučali su pomalo tamno i nisu doprli do publike. Također, riječi songova nisu bile dovoljno razumljive.
  
  Dobra početna ideja Crtančice nudila je mogućnost sadržajno i izvedbeno maštovite i djeci razumljive scenske igre, ali je nažalost u izvedbi zastala na pola puta, ispunivši radnju pretjeranom količinom teksta, koji se nerijetko svodio tek na djeci nerazumljive igre riječima. Ivanka Mazurkijević nije u potpunosti uspjela pridobiti publiku, odavajući nervozu i nestrpljivost, dok je najbolji dio predstave bio vizualni sloj, kojim su redateljica i autorica crteža uspjele stvoriti razigran i maštovit imaginarni svijet.
  
  © Igor Tretinjak, KULISA.eu, 24. veljače 2010.

Piše: