Rijetki iskoraci iz rutine

Zagrebačko gradsko kazalište Komedija: Peter Schaffer, Crna komedija, red. Nina Kleflin

• Peter Shaffer (1926) jedan je od najslavnijih živućih britanskih dramatičara, najpoznatiji po kompleksnim i iznimno dojmljivim komadima Equus (1973) o odnosu psihijatra i njegova pacijenta tinejdžera koji svoju strast prema konjima izražava osakaćivanjem životinja i Amadeus (1979) o suparništvu Mozarta i Salierija sa zagrebačkom premijerom već 1981. u Gavelli, u režiji Želimira Mesarića s Božidarom Bobanom i Perom Kvrgićem u glavnim ulogama. Bilo je to tri godine prije ekranizacije koja je u režiji Miloša Formana postigla planetarni uspjeh i osvojila osam Oscara (uz još tri nominacije), a jedan od tih pozlaćenih kipića pripao je i Shafferu za scenarij. Znatan uspjeh postigla je 1977. i ekranizacija Equusa u režiji Sidneya Lumeta, s tri oskarovske nominacije, među kojima je bila i za Shafferov scenarij. I upravo je po tim filmskim uspjesima Shaffer najpoznatiji širokoj publici, iako se čini da je današnjem kazalištu on klasik prošlog stoljeća, koji se više ne izvodi često.
  
  Ipak, u anglofonim zemljama koje nemalo cijene i one nijanse u dijalogu koje je teško sačuvati u prijevodu, Shaffer je znatno češće na sceni, a posebice njegova Crna komedija (1965), po mnogima njegov najzabavniji tekst, koji nerijetko i u ovom desetljeću (kada homoseksualnost više nije provokativna kao u vrijeme nastanka djela) ima uspjeha u predstavama s preciznim tajmingom i naglašenom tjelesnom spremom, nužnom zbog neočekivanih kretnji koje zahtijeva temeljna premisa komada koju će neki doživjeti kao običnu dosjetku, a drugi povezivati s nekim tradicionalnim oblicima teatra Dalekog istoka. Naime, glavnina se predstave se zbiva u mraku, nakon kratkog spoja, pa se zbog toga, a ne zbog pripadanja istoimenoj podvrsti, komad zove Crna komedija.
  
  Međutim scena je snažno osvijetljena kada se radnja događa u mraku, dok je u potpunom mraku prvih desetak minuta prije nastanka kratkog spoja i na samom kraju raspleta kada se električna rasvjeta vraća. Polumrak koji najčešće najavljuje promjenu situacije i odnosa među likovima javlja se tek u rijetkim trenucima kada netko nakratko zapali šibicu ili upaljač, što najčešće glavni lik avangardni kipar Brin (Ronald Žlabur) gasi s najneuvjerljivijim mogućim objašnjenjima da se ne bi otkrilo kako su on i njegova zaručnica, površna udavača Carol (Mia Elegović) iz stana susjeda Harolda (Dražen Čuček), homoseksualnog vlasnika trgovine porculanom, posudili stilski namještaj da bi impresionirali Carolinog oca pukovnika Melketta (Željko Duvnjak) i bogataša Bambergera (Nedim Prohić kao neka vrsta karikiranog Godota, dočekan na svega nekoliko trenutaka pri samom kraju), kolekcionara koji će možda kupiti neku od Brinovih skulptura. U međuvremenu, u stanu su i susjeda, usidjelica i svećenikova kći Furnival (Dubravka Ostojić) koja zabunom umjesto limunade dobije gin i otkriva se kao alkoholičarka, zatim Harold koji se neočekivano rano vratio s vikenda, te u drugoj polovici predstave i bivša Brinova djevojka, inteligentna i tek ponekad osjećajna smutljivica Clea (Nina Kaić) koja u trenutku kada se vodviljska komedija zabuna pomalo iscrpila donosi novu živost, a potom konačno i radnik londonske Elektre – njemački emigrant Schuppanzigh (Vid Balog) koji o umjetnosti zna mnogo više od ostalih, pa čak i onih koji se time profesionalno bave.
  
  Shaffer je likove zamislio kao stereotipove koji će se u mraku osvijetljene pozornice morati postupno mijenjati zbog nesnalaženja u prostoru i neuobičajenih pokreta, što će neminovno voditi do prvenstveno komičnog razotkrivanja njihovog pravog karaktera. Vodeći računa o tom dvojstvu stereotipa i njegovog mijenjanja, redateljičini suradnici scenograf Osman Arslanagić, kostimografkinja Doris Kristić, dizajner rasvjete (koja je ipak mogla biti nijansiranija zbog bitne uloge svjetla u predstavi) Aleksandar Mondecar i Robert Torre koji je izabrao glazbu stvorili su Nini Kleflin funkcionalan okvir za nadgradnju teksta. Redateljica je postigla ujednačen ritam, unutar kojeg je glumcima pripao najteži zadatak pretvaranja stereotipa u likove koji će ostvariti puni scenski život. Najviše uspjeha u tome imao je Dražen Čuček koji je najprije ovladao stereotipom da bi svako pucanje tog privida bilo efektno i puno humora. Doduše treba reći da je Harold i najefektnije napisana uloga, pa ju je i zbog toga sebi dodijelio i za nju bio nagrađen Relja Bašić, kada je prije četiri desetljeća režirao Crnu komediju na istoj sceni. Na Čučekovoj razini nadgradnje bio je i Vid Balog u  sjajnoj epizodi, dok je nedvojbeno jedan od danas najboljih hrvatskih komičara Ronald Žlabur precizno pronalazio komične elemente glavne uloge, ali kao da mu je lik ostao stran, pa je zato energiju i silinu kojima je gradio neke od svojih dosadašnjih velikih uspjeha zamijenio rutinom. Mia Elegović i Željko Duvnjak zadovoljili su se uglavnom stereotipnom komikom na način koji od njih često viđamo, ne zalazeći pod kožu svojih likova, a Dubravka Ostojić je ipak i pored nekih duhovitih rješenja bila ponešto suspregnuta, tako da je predstavi živost svojim očitim užitkom u vođenju igre donijela Nina Kaić.
  
  I pored iznesenih primjedbi, Crna komedija nudi dovoljno zabavnih situacija da bi vjernu Komedijinu publiku zadovoljila, ali ne i oduševila, te je nakon nje teško reći ima li Shafferov komad dovoljno elemenata koji su se othrvali tijeku vremena i može li nam i danas biti jednako zanimljiv kao u vrijeme svog nastanka.
  
  © Tomislav Kurelec, KULISA.eu, 15. veljače 2010.

Piše: