Vrhunska kazališna zabava

Teatar Gavran, Zagreb: Miro Gavran, Najluđa predstava na svijetu, red. Mladena Gavran

• 
  Na početku glumica u kutu pozornice, odvojena paravanom, govori o teškoćama svog poziva i stresu koji povremeno izaziva, čistačica u polumraku uređuje prostor ispred zavjese, a potom ravnateljica teatra najavljuje nove premijere spominjući i teškoće, ne samo materijalne u nastojanju kazališta da izvrši svoje obveze i prema financijerima i prema publici, nego i u otkrivanju novina u scenskom oblikovanju, pa je zato za predstavu koja se najavljuje angažirala mladog, ali već iznimno cijenjenog slovenskog redatelja. Već tu se vidi da će Miro Gavran kombinirati žanrovski različite oblike scenskog kazivanja u svojem, prvenstveno humornom oblikovanju teatra u teatru kojemu će slojevitost dati čak dvanaest različitih likova koje vrhunski tumači Mladena Gavran koja je ovu monodramu i režirala. Kao  čistačica prostonarodno i zdravorazumski komentira špelancije na sceni. Njezina je glumica podjednako uvjerljiva u branjenju digniteta profesije, tumačenju problema koji daju naslutiti ozbiljnu osobnu dramu, ali i u pretjeranoj narcisoidnosti koja će brisati prethodne dojmove i graditi komiku u suprotnosti s njima, a smijeh će neodoljivo izazivati i groteskno pretenciozna ravnateljica teatra – karikirano, ali prepoznatljivo nadahnuta likom i djelom Mani Gotovac koja je sklonost avangardizmu naglašavala u svojim kazališnim kritikama, a potom je imala priliku i oživotvoriti vodeći nekoliko kazališta.
  
  Očito je da autor taj lik kreira kao simbol sebi suprotstavljenog modernizma koji dominira našim teatrom i pisanjem o njemu, a Gavranom se bavi prilično rijetko i nedvojbeno mnogo manje no što bi to zaslužio naš najprevođeniji i u inozemstvu najizvođeniji kazališni pisac koji se 2007. našao s čak tri svoja komada u izboru najznačajnijih svjetskih dramatičara njemačke izdavačke kuće Anton Hiersemann Stuttgart, a još 1999. dobio nagradu Central European Time koja se dodjeljuje najboljim srednjoeuropskim piscima za cjelokupan opus, te 2003. nagradu Europski krug za afirmaciju europskih vrijednosti u književnim tekstovima. Priznanja je dobivao i u domovini, a tekst ove predstave dobio je nagrade Marin Držić i Ivan Raos. No sve to, pa čak i nevjerojatna činjenica da je on jedini naš autor (a ne znam ni koliko ih je u svijetu) koji ima (već četiri godine) međunarodni festival predstava po svojim tekstovima i to ne u svojoj zemlji nego u Slovačkoj nije doživjelo posebni medijski odjek. Vjerojatno je glavni razlog tome što Gavran ne pripada avangardizmu koji lomi postojeće kazališne zasade i koji on naziva teatrom šoka koji po njegovu mišljenju ne dotiče publiku nego živi prvenstveno zahvaljujući festivalima i snažnoj medijskoj podršci. Doduše rijetko će netko napadati kazalište kakvo stvara Gavran, a i on će jednako rijetko ući u bilo kakvu polemiku, tako da će i karikiranje avangardizma u ovoj predstavi biti poprilično blago uz smijeh bez gorčine, jer Gavran prventveno vlastitim radom nastoji dokazati ispravnost uvjerenja u to da su najbitniji elementi predstave emocije i suosjećanje s prikazanim likovima.
  
  A da to izvrsno komunicira s gledalištem pokazuje i oduševljenje auditorija monodramom ili točnije monokomedijom Najluđa predstava na svijetu koju sam s običnom publikom gledao tri mjeseca nakon praizvedbe u ispunjenoj Maloj dvorani Lisinskog. Izgleda tako kao da u našem teatru postoje paralelni svjetovi kazališta koje pokušava promijeniti svijet ili barem svoj medij i glumišta koje je usmjereno prvenstveno prema publici  pa ga stoga i nije posebice nužno analizirati, jer o njemu dovoljno govore reakcije i brojnost gledatelja. Ipak zabavne predstave, a ova Najluđa na svijetu to svakako jest, ne bi trebalo olako zanemariti, ne samo što je zabavljanje gledatelja najvjerojatniji pokretač stvaranja teatra, nego i zato što kvalitetnu zabavu nije lako ostvariti, pa vrijednih drama ima zasigurno više od kvalitetnih komedija kakvima nedvojbenoo pripada i ovaj Gavranov komad.
  
  On tu uspijeva – osim onih u uvodu spomenutih – međusobno uskladiti još čitav niz različitih govornih i scenskih virtuoznosti koje se nadopunjuju ili suprotstavljaju s ciljem da nasmiju publiku, ali i da nenametljivo pokažu nijansiranu sliku suvremenog kazališta iz autorovog rakursa. Da bi to postigao Gavran upleće još čitav niz lica u sliku realizacije prilično pojednostavljene melodrame koja se zbiva u pansionu kada u njega prispije muškarac za naklonost kojeg se bore i spremne su ubiti tri dame kasnih srednjih godina – vlasnica pansiona i dvije prijateljice, njezine redovite gošće. Na sličan se način tri glumice bore za naklonost, što kazališnu, što erotsku ne nekad velikog glumca čija umjetnost propada, a zarada enormno raste stalnim angažmanom u sapunicama, nego mladog slovenskog redatelja kojemu uz velike riječi o vlastitoj kazališnoj genijalnosti nisu strana i promiskuitetna zadovoljstva. Na kraju dolazi i do fizičkih obračuna među glumicama, u priču se upliče i redateljeva supruga, a jedina mogućnost da se predstava, kazalište i njegova ravnateljica spase je monodrama.
  
  Iznimno vješto autorovo preplitanje visokog i niskog stila, fejdoovskog vodvilja i drame ljudi koji se u potpunosti predaju teatru, omogućilo je sjajnoj Mladeni Gavran da ostvari čak dvanaest potpuno različitih uloga koje je sama uspješno vodila i kao redateljica izrazito snažnim ritmom kroz punih sat i pol izvedbe koja zahtijeva ne samo interpretativo nego i tjelesno maksimalan glumački napor. Sve to doživljava vrhunac u furioznim završnim prizorima u kojima monodrama u monokomediji postaje jednako groteskna kao i ravnateljica u uvodu, što pokazuje kako se Gavran zna našaliti i na vlastiti račun te i na taj način bitno pridonijeti složenosti značenja ove samo na prvi pogled prvenstveno zabavne predstave i još jednom visokom dometu Teatra Gavran.
  
  © Tomislav Kurelec, KULISA.eu, 11. veljače 2010.

Piše: