Paralelni svjetovi ili poziv na maštanje

Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku: Miro Gavran, Paralelni svjetovi, red Robert Raponja

• 
  Želite li, poput Mallarméa ili Gavranovih Adama i Vere, novine u kojima bi stanovnici vašega grada jedni druge izvještavali o snovima umjesto o dnevnim političkim događanjima? Ako je vaš odgovor potvrdan, okaljani ste turobnom svakodnevicom koja ne poznaje stalešku hijerarhiju, svjesni ste svoje marionetske uloge, bezizlazne situacije koju ste sami prouzročili grijesima iz prošlosti. U svakodnevnim izmjenjivanjima krinki, oponašanjima ljudi vama bliskih ili, gore, onih za koje utvarate da su vam bliski, odavna ste zaboravili na čistoću vlastita izraza. Prepoznavati se još u tuđim snovima potencira neosporno prisutno psihičko oboljenje. No, postoji stvarca mnogo gora od navedene. A to je (pre)živjeti iz dana u dana svoje jednolične, beskrvne živote s tolikom dozom prezira, ogovaranja i patetike prouzročenim duboko usječenim brazdama koje su vam destruirale sposobnost za imaginaciju. Upravo te misli vrtjele su mi se u glavi nakon iščitavanja i posljednje slike Gavranova dramskog teksta.
  
  Redatelju Paralelnih svjetova Robertu Raponji, brazde u koje je zagledan Miro Gavran, poslužile su kao ishodište spoznavanja čovjeka kao nesavršenog bića, koliko god nam ta činjenica bila strana. Preljubi, izobličena, bolesna ambicija, razočaranost u bližnje, nesposobnost za komunikaciju, abortus, usko su povezani motivi koje Raponja u predstavi kontinuirano, progresivno niže. Savršeno poznavajući zakone scene, unatoč složenoj intrigi, redatelj ne dopušta niti jednog trenutka da se predmet naše zabrinutosti iskoprca iz kaljuža sudbine. Ekspozicija naznačena već u prvoj sceni na riječkom groblju, u dijalogu Adama i Lade otvara put drami i njezinom zaključku. Neočekivano je da se kulminacija priče, prizor u kojoj se različiti tijekovi radnje sažimaju, razotkrivajući glavni sukob, odvija izvanscenski, sakriveno, dajući samo naznake o novom bijegu, razrješenju koje će se potvrditi u završnom prizoru. To je i trenutak da nas zakrabuljeni dvojac Gavran-Raponja propitkuju – san ili java?
  
  Na sceni supostoje implementacije koje idu u prilog objema varijantama, objema motivskim preokupacijama. Java je označena srebrno-hladnom, kvadarnom scenografijom, neprimjetnim kostimima u koje su zaogrnuta glavni dramski likovi uslijed želje da što prisnije oblikuju stvarnosni slijed tragičnih događanja. S druge strane, u istom omjeru, eterična bjelina i pokret, fantazmagorične inscenacije pljačke, tjelovježba duševnih bolesnika i neočekivanost pokladne zabave u finalu u kojima studenti Glume na Umjetničkoj akademiji u Osijeku iskušavaju, ispostavit će se, dobro pripremljeni scenski pokret (Maja Đurinović) – oblikuju privlačnost snovitog eskapizma. Produbljujući pozornicu, Pljačkaši i Pacijenti, raskidaju, otupljuju pravilne kutove bremenite, srebrne stvarnosti.
  
  U izrečenim izmjenjivanjima pozadine koncentracija glumaca odigrava presudnu ulogu za uspjeh cjelokupne izvedbe. Sandra Lončarić Tankosić, Vjekoslav Janković i Aleksandar Bogdanović, unatoč Gavranovu odmaganju s dugim replikama i hirovitim izmjenjivanjima duševnih stanja, svojom pripremljenošću i sigurnošću održavaju gledatelja neodlučnim i smetenim primoravajući ga da se odluči tek kad se zastor spusti. Možda čak i da usne tu noć i djeluje kao netko drugi, bolji ili gori. Svejedno je. No, već ujutro će mu u rukama biti kava i – dnevno-politički magazin.
  
  © Ivan Trojan, KULISA.eu, 4. veljače 2010.

Piše: