Opera naša suvremenica

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca Rijeka: Okovani Galileo, red. Branko Brezovac, dir. Igor Vlajnić

• 
  Opera je, riječima Mirjane Miočinović, „po svom nastanku jedna eminentno kompenzirajuća vrsta“. Stvorena da nadoknadi sjaj aristokracije koja nestaje, ona se od svojih početaka postavlja u aktivan odnos s društvom. Brezovčev i Nećakov Okovani Galileo koristi tu kompenzacijsku moć opere, pa putem arhaičnih sredstava otvara vrlo suvremena problemska polja, podsjećajući nas da i danas živimo u manirističkom društvu čije se vrijednosti gase. Jedina je razlika u tome što umjesto barokne potrebe za sjajem, Brezovec kao temeljni kreativni impuls odabire jasno artikuliran etički korektiv, s kojim na kazališno zavodljiv način spaja klasičnu opernu fakturu i brehtijanski aktivizam.
  
  Opera je tako lukavo iskorištena kao znakovita forma, a sadržaj je osmišljen suočavanjem dviju arhetipskih priča o besmrtnim vizionarima, Eshilove o Prometeju te Brechtove o Galileu. Sljubljivanje dvaju ili više potpuno različitih tekstova u začudne, prezasićene cjeline jedna je od glavnih konstanti Brezovčevog opusa, ali se ovaj put ne radi o sukobu nespojivog, nego prije o suptilnoj međuigri u mnogočemu podudarnih sudbina. Prometej je nepokolebljiv; on zna da su njegova etička beskompromisnost i prkos prema vlasti gotovo jednako bitni kao i nesretna vatra koju spušta na zemlju. S druge strane, Galileo je pragmatik koji zazire od inkvizicijskih podruma, suvremen čovjek koji svjesno propušta priliku da svojom žrtvom osnaži vlastiti doprinos zajednici. „Moderni tragički junaci ne djeluju u interesu etičke potvrde uistinu bitnih tvrdnji, već iz jednostavnog razloga što su onakvi kakvi jesu“, kaže Hegel, a Okovani Galileo pokušava ocrtati posljedice te sebičnosti u suvremenom društvu.
  
  Jasnoća koncepta za sobom je povukla i određeni asketizam izvedbe, u kojoj nije bilo mjesta za nagomilane znakove i Brezovcu tako drage suviškove, tautologije i dramaturške slijepe ulice.  Mjesta nije bilo ni prostorno, jer se cijeli komad odvija na pokretnoj konstrukciji Stjepana Filipeca, svojevrsnim metastaziranim Tespisovim kolima koji se kreću u svim smjerovima, otvaraju i zatvaraju, puštajući glumcima i pjevačima minimum scenskog prostora, po načelu: reci što imaš, i oslobodi mjesto za drugog. Priča je dramaturški vrlo vješto skrojena, u dramsko-opernom privlačenju i odbijanju visokog, božanskog Okovanog Prometeja i niskog, ljudskog Života Galileovog. Prometejeva priča zamišljena je kao klasično operno djelo, dok epske širine Galilea protječu u glumljenim kratkim rezovima. Na taj način operna grandezza izvrsne glazbe Marjana Nećaka odzvanja i u pozadini Galileovih moralnih dvojbi, stvarajući začudan efekt paralelnih radnji koje neprekidno komuniciraju međusobno, istovremeno zadržavajući vlastiti dramaturški integritet.
  
  Operni pjevači i zboristi riječkog HNK Ivana pl. Zajca nastupili su u grčkom djelu priče, dok brehtijanski glumački kolektiv čine članovi firentinskog Laboratorija Nove, uz Suzanu Brezovec i Lovru Brezovca. U naslovnoj ulozi Galilea dobro se snašao Silvano Panichi, precizno pogađajući omjer znanstveničke predanosti i okrenutosti zemaljskim užicima. Suzana Brezovec znalački je nijansirala lik Galileove kćeri, od jogunastog djeteta do zrele žene, a Lorenzo Berti i Manola Nifosi kao Galileov učenik i njegova majka redateljskom odlukom pretežno prenose informacije bitne za razvoj radnje bez dublje karakterizacije vlastitih likova. Najzanimljvije glumačko postignuće u Okovanom Galileu zasigurno je galerija likova koje tumači Sergio Aguirre, izuzetno energično i s nepredvidivim izvedbenim rješenjima. Aguirre svojim tjelesnim izgledom, ali i kretnjama i glumačkim stilom frapantno nalikuje na preminulog glumca i Brezovčevog vjernog suradnika Galiana Pahora, pa njegova zaigrana gluma u ovoj predstavi kao da je i mali posveta Pahorovim velikim rolama u Brezovčevim projektima. U pjevačkim ulogama posebno su se istakli Saša Matovina kao vrlo siguran i autoritativan Prometej te Ivanica Lovrić u ulozi Ije i Dario Bercich kao figura vlasti. U ostalim ulogama uvjerljivi su bili Darko Matijašević, Ivica Žunić, Nataša Ožura, Ljubov Košmerl, Marko Fortunato, Boris Mohorić, Dragana Tomšić i Vanja Zelčić, pod budnim okom dirigenta i pijanista Igora Vlajnića.
  
  Okovani Galileo netipična je predstava radilica u Brezovčevom opusu, koja osvaja potentnim istraživanjem odnosa umjetnosti i znanosti, te zavodljivom igrom sa zakonitostima kazališnih vrsta. Složeni intertekstualni vez predstave osvijetlio je prepoznatljive točke suvremenosti u Eshilovom i Brechtovom dramskom pismu, ali i zorno pokazao kako opera ne smije i ne mora biti tek puka retro razglednica velikih kazališnih kuća.
  
  © Matko Botić, KULISA.eu, 24. siječnja 2010.
  
  (Projekt je realiziran u suradnji Laboratorio Nove (Firenza), Centro Iniziative Teatrali (Campi Bisenzio), Eurokaz, HNK Ivana pl. Zajca, Festival Teuta – Novo lice antičkog teatra (Kotor), festival Fabbrica Europa, Fondacije Pontedera Teatro, Muzeja suvremene umjetnosti (Zagreb) i uz potporu Pokrajine Firenza.)

Piše: