Dašak istinske svježine

Hrvatsko narodno kazalište Split: Lutz Hübner, Gretica str. 89, red. Dražen Ferenčina

• 
  Recimo odmah na početku, predstavom Gretica str. 89, njemačkog dramatičara Lutza Hübnera u režiji Dražena Ferenčine i u izvođenju Elvisa Bošnjaka i Andrijane Vicković, splitski je HNK konačno uspio proizvesti, u komornom formatu, produkciju koja s lakoćom osvaja i publiku željnu smijeha kao što i zrelošću i kvalitetom izvedbe umiruje strogo kritičarsko pero.
  
  Prostor Scene 55 na zadnjem katu zgrade splitskog HNK pokazalo se dobrim i preporučljivim rješenjem za predstavu komornijeg i alternativnijeg karaktera kakva je Gretica. Sam Hübner već je poprilično poznat u hrvatskim krajevima, njegovo kazalište ide prema senzibilitetu i intimnosti kazališnog čina (unatoč tome riječ je o hitoidnom autoru koji pripada među najizvođenije dramatičare u Njemačkoj), da bi u isto vrijeme britkošću i subverzijom na svjetlo izvelo sam proces kazališnih probi. Kroz niz ciklički strukturiranih sekvenci Gretica str. 89 nudi jednostavni siže: uvježbavanje 89. stranice Goetheovog Fausta lajtmotiv je za prikazivanje svetog odnosa između redatelja i glumca. Dražen Ferenčina (koji je već režirao Hübnera) pokazao se dobrim izborom jer je cijeli tonus izvedbe prebačen u oslobođenje jezika tijela i ambivalentnost sukladnih sekvenci koje su tekstualno slične, ali izvedbeno potpuno apartne.
  
  Elvis Bošnjak, zvijezda večeri u višestrukoj ulozi različitih vrsta redatelja (stara glumčina, frojdist, štrih...) oduševljava sjajnim transformacijama glasa i govora tijela. Dobar dio zaista zdravog humora predstave potekao je od Bošnjakovih eskapada i bravuroznih skečeva koje potvrđuju da je riječ o rijetko talentiranom kazalištarcu kada je riječ o suvremenom dramskom pismu. Kombinacija s Andrijanom Vicković u višestrukim ulogama glumice (dive, početnice, workshop girl...) naročito dobro funkcionira u sekvencama u kojima je naglašena seksualno/opsesivna komponenta. Scenografija i svjetlo tek su vrlo funkcionalni dio opreme koji služi glavnoj niti vodilji: verzijama i verzijama istog teksta, glumicama i redateljima i njihovim sukobima/probama. Goetheov tekst postaje stoga showcase koji služi ironiziranju kazališne proizvodnje, cirkulirajući u desperatne duete nepomirljivih aktera koji, unatoč tome što su često na granici groteske (posebice Bošnjak) ipak perspektivu gledatelja vode u smjeru svjedočenja pravih kazališnih proba.
  
  Hübnerov tekst u prijevodu Damira Mađarića obiluje tek potencijalno humornim dijelovima i pravi je uspjeh redatelja/glumaca što su vlastitim kreacijama većinom do suza nasmijali publiku. Tipičan postmodernistički eksperiment naslonjen na estetiku sampleova i montažu layera, dakako prizivajući i predstavu u predstavi, Gretica str. 89 uspijeva ne biti tek puki formalistički rad i još jedna nova drama, nego upravo uporabom klasičnih kazališnih situacija (dijalog, tekst, duet) bez mnogo citatnog eklekticizma, ostvaruje izvedbenu koherenciju i opravdanost preuzetog tereta: prikazivanje skrivenih strana kazališnog procesa. Upravo taj proces, aktualiziran u ironičnom, ali prije deskriptivo/kritičnom kontekstu označava sam siže drame, ali i akutni reagens za smijeh. Publika sigurno će znati cijeniti produkcije sličnog karaktera. Bošnjakovo kazalište PlayDrama i predstava Gretica str. 89, tek su početne stranica onoga čega u splitskom kazališnom životu najakutnije nedostaje – svježine.
  
  © Mario Županović, KULISA.eu, 18. siječnja 2010.

Piše: