Apstinencija i glad

Gradsko kazalište Joza Ivakić, Vinkovci: Josip Cvenić, Seks i glad, red. Damir Mađarić (koprodukcija s Hrvatskim kazalištem u Pečuhu i Maticom hrvatskom Ogranak Osijek)

• Autor teksta Josip Cvenić postavio je radnju drame Seks i glad u neodređenu zemlju suvremenog svijeta te se, kroz međuodnose četvoro ljudi (dvaju parova, Marte i Tonija te Lidije i Lea), pozabavio bračnom nevjerom, voajerizmom, pedofilijom i nasiljem. Te se teme danas smatraju potencijalno bliskima suvremenom društvu, o njima se piše u medijima, a trend nove europske drame uveo ih je u kazalište na velika vrata. No, Cvenić od korištenih tema nije uspio napraviti zanimljiv tekst, a nije mu pomogao ni redatelj Damir Mađarić koji je napravio dramaturški nelogično, nezanimljivo i iscjepkano scensko djelo. Krivim se smjerom krenulo od same glumačke podjele jer je za ulogu Marte, pretile ženu u pedesetima, odabrana Petra Cicvarić, mlada, plavokosa, vitka i privlačna djevojka. Patetični pokušaj da se glumica učini toliko starijom i debljom sveo se na dugu i široku majicu dok tajice ocrtavaju vitku liniju. Kao seksipilni kontrast njoj, Mađrić odabire stariju i manje atraktivnu Sanju Dodig, koju pokušava prikazati seksipilnom uskim kostimom i jednim neuvjerljivim pokušajem zavođenja. Ovakva podjela zbunjuje jer publika na početku misli da je Marta zapravo klasična djevojka današnjice koja bezrazložno vjeruje da je debela, no nakon nekog vremena shvati da Petra Cicvarić samo bezuspješno glumi debelu i stariju ženu.
  
  Redatelj nije uspješno ostvario ni jedan aspekt scenske izvedbe pa su tako scene dramskog sukoba prekratke, a scene koje se svode na isprazna razglabanje dvije sredovječne, emotivno zakržljale žene ili dva jednaka takva muškarca (glume ih Stipan Đurić i Vladimir Andrić) neopravdano duge. Prijelazi između scena nedovršeni su i grubi do te mjere da ometaju praćenje protoka vremena i same radnje. Izvedba obiluje elementarnim greškama pa tako Toni vadi i pregledava rolu iz fotoaparata na svjetlu te je onda odlazi razviti u mračnu komoru, a par minuta nakon toga kaže Marti da ne smije otvarati vrata jer će svjetlo uništiti film. Dok u tekstu Marta nadgleda Tonija, zatočenog u podrumu kuće preko kamere, u predstavi je Marta zajedno s Tonijem u podrumu pa projekcije na sceni gube smisao. Nejaku izvedbu ne spašavaju ni neadekvatni zvučni efekti koji su toliko nejasni da tek uz pomoć konteksta publika shvati što je određeni zvuk zapravo trebao predstavljati. Vrhunac nemoći je gašenje svjetla između prvog i drugog djela za vrijeme pauze – publika je ostavljanje u mraku tokom cijele promjene scenografije – vjerojatno iz straha da ne napusti kazalište.
  
  Glumci, uhvaćeni u zamku lošeg teksta i neinventivne režije, nemaju jasnu motivaciju likova (Marta iznenada ubije Tonija nakon ugodnog i mirnog razgovora), niti logiku u dijalozima (ponekad su nepovezani i besmisleni, a često sadrže replike koje nemaju veze s dotadašnjom niti budućom radnjom) i scenama. Primjerice, na početku drugog dijela, nakon cijele priče o fotografiranju i pedofiliji, Marta će napasti Tonija zbog njegove seksualne opsjednutosti lutkama – prvi i zadnji put spomenuto u predstavi. Neizbježni rezultat navedenog je loša komunikacija među glumcima i neuvjerljiva gluma, pretežno svedena na razinu gestikulacije.
  
  Seks i glad osnovnom tematskom linijom, baziranom na seksualnoj provokaciji, ubojstvu i efektu šokantnog djelovanja na publiku (uz brojne aluzije o seksualnim perverzijama imamo i jedno pravu – samozadovoljavanje na sceni iza crvenog panoa), izgleda više kao ulagivanje spomenutom trendu nove europske drame koji se temelji na krvi i spermi nego samosvojno djelo. Iznimno neuspjela izvedba je kombinacija lošeg teksta, nemaštovitosti redatelja i površne glume. Seks i glad, tako, unatoč naslovu, ne pobuđuje skrivenu pohotu i ne tematizira uistinu problematiku spolnih odnosa i veza zrelijih bračnih parova nego upravo suprotno, motivira kazališnu publiku na apstinenciju od kazališta te odražava neutaživu glad institucije kazališta za kvalitetnim tekstovima i predstavama.
  
  © Alen Biskupović, KULISA.eu, 10. siječnja 2010.

Piše: