Tek pročitana lektira

Kazalište Moruzgva, Zagreb: Johanna Spyri, Heidi, red. Ivan Leo Lemo

• Roman za djecu Heidi priča je o prijateljstvu, ljubavi, obitelji, nuždi obrazovanja, ali i danas aktualnoj važnosti prirode i očuvanja njenih iskonskih ljepota. Sve to čini je vrlo poželjnom za kazališne daske, te su je, pomalo nelogično, u razmaku od nekoliko tjedana čak dva zagrebačka kazališta, dječje Kazalište Merlin i Kazalište Moruzgva, postavila na scenu. Time su nepotrebno stvorili konkurenciju kod glavnog dijela publike, organiziranih školskih posjeta. S druge strane, konkurencija je u dječjem kazalištu uvijek dobrodošla, stoga i opravdana.
  
  Heidi Kazališta Moruzgva prilično je vjerno i jasno ispričan slavni roman, ali i ništa više od toga, budući da redatelj i dramaturg Ivan Leo Lemo priču nije osuvremenio niti je iščitao kroz novi ključ. Zadržavši dobar dio konteksta priče, djelomice je sačuvao emocionalnost romana, ali i izgubio na dramatičnosti i kompaktnosti. Iako je neke scene vrlo duhovito ubrzao (događaji u Klarinoj kući), predstavi u cjelini nedostaje ritma i (nenametljivog) humora. Također, neke su scene i likovi (Heidina teta) suvišni; bez njih bi predstava dobila na dinamičnosti, a ne bi izgubila na razumljivosti.
  
  Na izvedbenom planu bilo je dosta problema, od lošeg zvuka do odveć tihih glumaca, posebice za pjevanja songova, kojima predstava obiluje, a koji nimalo nisu pridonijeli radnji nego su naglašeno rušili ritam igre. Razlog je prvenstveno u lošem pjevanju i nerazumljivosti otpjevanog, ali i lošem tekstu pjesama koji nema snagu prepoznatljivog refrena te melodijski nedovoljno privlačnoj i pamtljivoj glazbi Willema Miličevića.
  
  Glavni problem predstave leži u njenoj nositeljici, Nataši Janjić, koja je naslovni lik oblikovala tek oponašajući dječje geste, što je na sceni djelovalo izvještačeno i lažno, a ujedno nije dovelo do poistovjećivanja glumca i lika, nužnog u predstavi ovoga tipa. Time je gledatelju oduzela mogućnost da emocionalni i psihološki sloj predstave promatra kroz mijene centralnog lika predstave.
  
  Ostali glumci bili su bolji. Davor Borčić nešto lošije je odglumio djeda, ali je slugu Sebastijana odigrao vrlo simpatično i duhovito. Goran Bogdan Petra je oblikovao s pretjeranim naglaskom na infantilnosti, Klarinog oca tek korektno, dok je najbolju epizodu cijele predstave pružio vrlo duhovitom ulogom gospođice Rottenmeier na granici groteske. U plošni lik Klare vezane uz invalidska kolica Iva Mihalić nije intervenirala dodatnim bogaćenjima, nego ga je oblikovala utišanim glumačkim izrazom, dok od likova bake, tetke i koze nije uspjela napraviti zanimljivije minijature.
  
  Ivan Leo Lemo dobro je riješio scenu pomoću lako pokretnih paravana koji određuju prostorne i vremenske okvire (godišnja doba), a nizanjem otvaraju dimenziju scenske dubine. Tek ju je mogao bolje iskoristiti u predstavi. Vrlo dopadljivi kostimi Patricija Aguera jasno određuju prostor i vrijeme radnje i dočaravaju pastoralu alpskog prostora kao kontrast gradskoj zakopčanosti.
  
  Predstava Heidi Kazališta Moruzgva još je jedna u nizu scenskih obrada lektirnih naslova koje mladim gledateljima ne nude više od tek odglumljenog kratkog sadržaja. Kako se u djelu uočavaju neke danas vrlo aktualne teme, predstava i gledatelji znatno bi više profitirali da se Ivan Leo Lemo odlučio na iskorak iz originalnog okvira. Sama priča o Heidi toliko je znana da će je djeca zasigurno putem već čuti i spoznati.
  
  © Igor Tretinjak, KULISA.eu, 5. siječnja 2010.

Piše: