Na pozornici te prije i poslije

Helena Peričić, Tekst, izvedba, odjek, Erasmus Naklada, Zagreb, 2008.

• U znaku broja trinaest, no ne ipak s nesretnim ishodom, izašla je ova knjiga Helene Peričić – trinaesta po redu u nizu izdanja pod zajedničkom bibliotekom Manualia universitatis, te s istim brojem objavljenih studija unutar nje. Kako se ova biblioteka bavi izdavanjem knjiga koje ponajprije mogu služiti kao neka vrsta znanstvenih priručnika, tako i Tekst, izvedba, odjek nudi teatrološke studije od kojih neke treba čitati upravo u tome ključu, kao polazište i poticaj nekim budućim istraživanjima – ili stoga jer su sastavljene kao uvodna razmatranja ili stoga što upozoravaju na još neistražene i manje poznate činjenice povijesti teatra. Dakako, uz ovakve će se otvorene tekstove, koji pružaju mogućnost daljnjih nadogradnji, naći i oni nešto cjelovitiji, koji se najčešće bave određenim segmentom stvaralaštva nekog dramskog autora.
  
  Većinski posvećene domaćoj dramskoj književnosti i kazališnoj izvedbenoj praksi, s tek nekoliko analiza recepcije stranih autora, ove tematski raznolike studije podijeljene su u dvije cjeline, unutar kojih se razabiru zajedničke karakteristike uvrštenih tekstova. Tako prvi dio knjige donosi pretežito teme iz povijesti teatra, dotičući se pritom i teme recepcije te sociologije kazališta, dok je nešto opsežniji drugi dio usmjeren na suvremeniju domaću dramsku proizvodnju.
  
  Među povijesnim temama o kojima čitamo u ovoj knjizi naći će se ona o talijanskim družinama u Zadru na prijelazu 19. u 20. stoljeće, gdje nas autorica upoznaje s tadašnjim zadarskim kazališnim prilikama. Na temelju građe iz zadarskog Povijesnog arhiva i onodobne periodike navodi mjesta izvođenja kazališnih predstava i gostujuće družine, detaljnije se osvrćući na njihov repertoar koji je obuhvaćao više nacionalnih književnosti, te zaključujući da, iako su ove talijanaške kazališne prilike bile pogubne po hrvatsko kazalište, brojna gostovanja ipak svjedoče o otvorenosti Zadra prema stranoj dramskoj književnosti. Na zadarskom području zadržava se i studija o tamošnjem Kazalištu lutaka, kojom se razmatra zastupljenost hrvatske književnosti u njegovu repertoaru devedesetih godina 20. stoljeća. Smatrajući upravo rad ovoga kazališta ilustrativnim za hrvatsko kazališno stvaralaštvo u navedenom desetljeću, autorica kroz prikaz šest predstava ne govori samo o specifičnostima ovih lutkarskih izvedbi, već i o pitanjima poput mogućnosti održavanja samosvojnosti književnoga djela unutar uprizorenja, te o vezanosti tih predstava uz onodobnu zbilju, odnosno povijesni trenutak. Istražujući zadarsku periodiku, autorica u Narodnome listu iz 1883. pronalazi podatak o moskovskoj izvedbi predstave Trogirski vojvoda pisca Dmitrija Averkieva. Ponukana tematikom ove drame koja govori o Dalmaciji, analizira taj nepoznati dramski tekst, nudeći u svojoj studiji nekoliko problemskih sastavnica za neku daljnju analizu, među kojima se nalaze pitanja utjecaja hrvatske usmene i pismene književnosti na strane autore, odnosa pučke predaje i povijesne građe, te uža pitanja vezana uz samu dramu, poput njezine realističnosti ili referentnosti prema sustavu Aristotelovih načela tragičnosti.
  
  Domaćom recepcijom stranih pisaca autorica se manje ili više neposredno bavi u dva teksta prvoga dijela. Razmatrajući književnoteorijski i kritički rad Alberta Halera u prvom tekstu, Helena Peričić najprije analizira njegove napise o Shakespearovim dramama, prepoznajući u njima ponajprije kročeansku poetiku, a potom se bavi odnosom ovoga kritičara prema komparatistici, zaključujući o njegovoj razapetosti između slobodnijih nazora i kročeanske ahistoričnosti te osobnog tradicionalizma i konzervativizma. Drugi će rad pratiti recepciju Georgea Bernarda Shawa u hrvatskoj književnoj kritici međuratnoga razdoblja. Prikaz korpusa tekstova o ovome piscu (upotpunjen i vrijednim prilogom – bibliografijom radova) donosi i njihovu kategorizaciju u četiri osnovne skupine (prigodni članci uz izvedbe drama, uz jubileje, tekstovi o Shawovom opusu u kontekstu moderne dramske proizvodnje te članci o njegovu pogledu na demokraciju), a razlog činjenici da je upravo Shaw drugi najzastupljeniji dramatičar na našim prostorima u to doba autorica vidi u eklekticizmu njegovih pogleda koji je u nas naišao na plodno tlo.
  
  Zajednička karakteristika tekstova drugog dijela knjige bavljenje je suvremenim, odnosno hrvatskim dramskim autorima 20. i 21. stoljeća, pa će u ovim studijama svoje mjesto naći Ivan Slamnig, Luko Paljetak, Antun Šoljan, Tonči Petrasov Marović, Miro Gavran te Vladan Desnica. U jednoj od boljih analiza u ovoj knjizi autorica će se baviti poetičkom recepcijom antičkih/grčkih motiva u dramama Antigona, kraljica u Tebi i Temistoklo, Tonćija Petrasova Marovića, sugerirajući pritom tipologiju preuzimanja elemenata iz stranih književnosti koja se sastoji od četiri osnovna načina (intertekstualni, mitološki, motivski ili metonimijski/metapovijesni te citatnost) pomoću kojih se analiziraju gore spomenute drame. Istom će se tematikom – dodirima antike i suvremene hrvatske drame druge polovice 20.stoljeća – ali sada primijenjenom na više hrvatskih autora, baviti još jedan rad u ovome dijelu knjige, gdje će se ponovo koristiti već spomenuta tipologija kao glavna okosnica analize.
  
  Tekst koji funkcionira tek kao uvod nekim budućim istraživanjima onaj je o dramskom stvaralaštvu Luke Paljetka, čije će drame autorica analizirati baveći se njihovim žanrovskim određenjima, tematskim izborom te kompozicijskim i strukturalnim pitanjima, pritom problemski pristupajući najistaknutijim elementima Paljetkova dramskog pisma, poput kompozicije, glazbenosti, esejističnosti, pjesničkosti, karakteristikama didaskalija te intertekstualnosti i citatnosti. Promišljanje o ključnim tematsko-motivskim te izražajnim sastavnicama dramskih tekstova ili pisma pojedinih hrvatskih dramskih autora u nekoliko će tekstova rezultirati stavljanjem u tematski fokus upravo tih komponenti, pa se tako, primjerice, u studiji o drami Ljestve Jakovljeve Vladana Desnice autorica bavi pitanjima etičkih/moralnih prijepora poput onih o izdaji i krivnji te ideologiji, Šoljanovu Romancu o tri ljubavi razmatrat će kroz njezinu prirodu svečane igre, odnosno elemente koji je čine kombinacijom igre i svečanosti, dok će se na primjeru Gavranovih drama baviti pitanjima majeutičkog dijaloga likova ili metaliterarnosti drama, dolazeći i do odgovora što za ovog pisca predstavlja književnost – a ona u dramama Mire Gavrana nije tek proizvod namijenjen književnoteorijskoj analizi, nego svojom autoreferencijalnošću i autoironijom postaje i - druga stvarnost.
  
  Ponovno otvaranje teme recepcije stranih književnosti, no ovaj put u smislu primjene tuđih milieua u vlastitome pisanju, donosi studija o djelima Šoljana, Slamniga i Paljetka, pisaca koji su često pokazivali potrebu za napuštanjem vlastitog, domaćeg književnog terena otvarajući se stranim utjecajima. Analizirajući različite mehanizme upliva stranih motiva u djelima ovih pisaca te nedvojbeno konstatirajući razne načine realizacije tog prelaženja granica domaćeg književnog prostora, autorica će istaći kao bitnu zajedničku značajku ovim piscima i svojevrsni obavezni comeback – vraćanje domaćem književnotradicijskom korpusu, koji ukazuje na duboku ukorijenjenost tih pisaca u vlastiti književni i kulturni prostor.
  
  Širok dijapazon tema te tekstovi koji nude kvalitetne izvore podataka onima koji se bave nekim od ovih područja jamstvo su da će ova knjiga biti korisna čitateljima koji se, bilo profesijom i naobrazbom, bilo interesom, svrstavaju u redove zainteresiranih za kazališnu umjetnost u raznim oblicima njezina postojanja, od teksta do izvedbe.
  
  © Ljubica Anđelković, KULISA.eu, 7. siječnja 2010.

Piše: