U prostoru nepredvidivog

Kazalište Hotel Bulić, Zagreb i Mini teatar, Ljubljana: Ivica Buljan, Ma & Al, red. Ivica Buljan

• Predstava Ma & Al projekt je o potrebi za zajedništvom i povezanošću, koje priziva slojevitim tkivom scenske radnje sastavljenim od fragmenata umetnutih u okvir radnje i pripovjednih dijelova prepletenih s teatrom pokreta i fizičkim teatrom. Okvir radnje čini bračni par Glass u dubokoj razdvojenosti, koja postupno nestaje uz pomoć umetnutih Salingerovih i Koltèsovih priča o smrti djeteta, raspadu obitelji, ratu u Vijetnamu, koje su u funkciji okidača s brehtovski izgovorenim poukama kao smjernicama prema zajedništvu. Za pripovjednih umetaka glumci često izlaze iz lika pripovjedača, obraćajući se partneru na sceni, čime naglašavaju oponašateljski glumački izraz, odnosno emocionalnu distancu od igranog koja im otvara mogućnost racionalnog propitivanja ispričanog. Također, dok jedan lik stvara priču, drugi prelazi u poziciju gledatelja, čime akteri ujedno postaju i aktivni komentatori scenskih događaja.
  
  Početna razdvojenost supružnika odlično je pojačana scenskim i prostornim otokom oblikovanim svjetlošću lampe kojom Al (Marko Mandić) prati uznemirene pokrete Ma (Senka Bulić) i tom omeđenošću pojačava njenu nelagodnu osamljenost po ključu – čovjek je, nažalost, otok. Redatelj Ivica Buljan je prijelaz iz dubokog nerazumijevanja i razdvojenost oblikovao tjelesno i verbalno burno, da bi rušenjem ograda u tučnjavi i buci odnos pretočio u spoj iz strasti, žudnje i nužde. Vrlo je dobro naglasio fizički kontakt kao ključ preokreta iz izoliranosti u povezanost, ali ga je u nekim scenama previše odužio, čime mu je djelomice oduzeo dramski smisao te je postajao sam sebi svrhom.
  
  Prvi dio predstave izvedene na engleskom jeziku odlično je nosila Senka Bulić. Tek, njezin engleski bio je prilično nerazumljiv, za razliku od odličnog Mandićevog teksaškog naglaska (koji se putem izgubio), te se u pripovijedanju naslanjala na vrlo izražaju i rječitu gestu, pojašnjavajući priče u sadržajnom sloju, bogateći ih u dramskom. Nešto lošiji jezik verbalne komunikacije ipak je djelomice sputao njezin glumački izričaj te je puno bolja bila u vrlo ekspresivnom glumačkom pokretu.
  
  Tjelesna ekspresija izuzetno je naglašena u cijeloj predstavi, te se na sceni odvijala bitka dvaju tijela s doslovnim udarcima te masnicama i ogrebotinama kao posljedicama. Tom naglašenom tjelesnošću Marko Mandić je prodirao i u prostor gledatelja, pojačavajući nužnost povezanosti. Njegova početna scenska diskrecija pretakala se u izuzetno naglašenu ekspresiju kao spoj burnog glumačkog izraza s onim neglumačkim, vanjskim. Mandić se, naime, na sceni obilno konzumirao alkoholna pića te je s razvojem predstave svjesno stopio glumački izraz s alkoholnim, doslovce plešući na rubu ekscesa, graničnom prostoru glumačkog i alkoholnog bijesa. Ponesen tom nadograđenom energijom rušio je paravane te vrlo efektno obogatio kraj predstave improviziranim odlaskom u gusti snijeg, u naručju ponijevši vidno iznenađenu Senku Bulić.
  
  Radnju je pratila glazba Mitje Vrhovnik-Smrekara, koju je uživo vrlo dobro izvodio Tomislav Vedrin na gitari, koja je predstavljala emocionalni kontrast zbivanjima na sceni i težnju prema umirujućoj usklađenosti do koje će doći u završnom songu. Scena Slavena Tolja bila je minimalistička i sugestivna, ali svejedno je u malom prostoru počesto bila sputavajuća razigranom Mandiću.
  
  Ma & Al je vrlo dobar prikaz naglašeno tjelesnog teatra u kojemu glumačka improvizacija i odlična međuigra vodi predstavu do rubnih linija teatra i otvara kazališno putovanje prostoru nepredvidljivosti.
  
  © Igor Tretinjak, KULISA.eu, 28. prosinca 2009.

Piše: