Duhoviti mjuzikl s manjkom dobrih pjevača

Gerila media, Zagreb: Željka Ogresta/Rajko Dujmić, Za dobra stara vremena, red. Mario Kovač, dir. Fedor Boić

• 
  Mjuzikl Za dobra stara vremena zamišljen je i realiziran kao veliki scenski spektakl koji će, uz silan marketing i bogate sponzore, vratiti pjesme Novih fosila na hrvatske scene te podsjetiti na neke zaboravljene zagrebačke dane. Ambicija projekta u postavu je dovela glumce čija je uloga prvenstveno opravdati zvjezdani status projekta, no koji nisu glazbeno dorasli dodijeljenim ulogama. Usprkos slabostima, mjuzikl je pružio dovoljno duhovitih scenskih trenutaka za koje su najzaslužniji scenarij Željke Ogreste i razigrana, a opet ne i izgubljena u igri, režija Marija Kovača.
  
  Dobro odabrane i produkcijski osvježene (Tomislav Modrić i Fedor Boić) pjesme Novih fosila na vrlo šarmantan način oblikovale su tanku, ali postojanu dramaturšku nit predstave, stvorivši laki komad o glazbenoj školi i ljubavima učenika, nastavnika i drugih likova u Zagrebu osamdesetih. Songovi su katkad činili tematsku odrednicu prizora, ponekad se tek naslov pjesme naslanjao na događaj na sceni ili je prizor bio oblikovan kao duhoviti skeč naslonjen na pjesmu. To raznoliko korištenje songova u predstavu je unosilo dinamiku i razigranost te razbijalo monotoniju koja bi nastala njihovom klasičnom scenskom ilustracijom.
  
  Mario Kovač uspio je postići dobar ritam predstave koja traje preko dva sata, no nije uspio riješiti problem promjene odlične, ali glomazne scenografije (Miljenko Sekulić), čije je pomicanje oduzimalo dosta vremena što nisu mogli ublažiti ni diskretna glazba ni video zid s projekcijama iz staroga Zagreba. Razigranim zbivanjima na sceni pridonio je odličan plesni pokret koreografkinje Larise Navojec, koji je dodatno ritmizirao i obogatio predstavu, posebice u grupnim scenama u kojima je sudjelovao dobar, iako pomalo neujednačen, plesni ansambl (Mario Guteša, Alen Sesarić, Davor Čiković, Mario Urbanec, Ivan Ugrin, Zvonimir Kvesić, Ida Jolić, Ana Fočić, Morena Halilović, Petra Milojković, Dina Ekštajn, Lana Šprajcer, Daria Kerić, Aida Barić, Martina Car i Tihana Strmečki). Osim što je plesno ilustrirao radnju i songove, pokret je na vrlo jednostavan i jasan način pridonio i karakterizaciji likova i njihovih odnosa. Možda je tek u dijelovima u kojima su nastupali plesači, mogao biti zahtjevniji.
  
  Marko Tolja (Saša) glumačke je dijelove odradio korektno, u plesnima je bio nešto slabiji, dok je dodijeljenu ulogu opravdao očekivano odličnim pjevačkim dionicama u kojima se pokazao znatno boljim od ostatka postave. Zrinka Cvitešić u ulozi Sašine partnerice Ane bila je prilično dekoncentrirana te je prenaglasila infantilost lika, čime je na trenutke prelazila u preglumljavanje, dok je u pjevačkim dijelovima povremeno bila nesigurna.
  
  Ana Begić (čistačica Milena), Ivica Vidović (profesor Reiser), Ivica Zadro (profesor Friščić) i Goran Navojec (milicajac Pero) vrlo su duhovito oblikovali svoje likove, no pjevački su bili slabiji dio ansambla (Vidović je svoje dionice tek odrecitirao). Sanja Doležal kao direktorica Tonke često je prelazila u preglumljavanje. Karikaturalnost lika pokušala je zadržati i u pjevačkim dionicama bježeći u falš, no mnogo bolje je zvučala u pjesmama u kojima je odbacila takvu interpretaciju. Najbolja i najujednačenija bila je Hana Hegedušić, koja je likove profesorice i prostitutke oblikovala s pravom mjerom humora, ironije i karikaturalnosti, a usto je bila i vrlo uvjerljiva u pjevačkim i plesnim dijelovima.
  
  Pjevačke rupe velikim je dijelom ublažavao odličan bend u sastavu Damir Šomen (bubanj), Kristijan Zorjan (udaraljke), Martin Petračić (bas gitara), Zoran Mišolongin (akustična gitara), Damir Lipošek (električna gitara) i Fedor Boić (klavijature, dirigent i glazbeni producent) uz jednako dobre prateće pjevače Natašu Mirković, Martinu Majerle, Andreja Babić i Martina Šaban, no učinak nekih pjesama (primjerice Ključ ispod otirača i Tonka) zbog solističkih slabosti nepopravljivo je oslabljen. Bend je, posebice Fedor Boić, cijelo vrijeme dizao ritam predstave te je vrlo dobro pratio igru na sceni i komunicirao s izvođačima. Majstor tona Mario Mavrin često je griješio u ozvučenju izvođača. Mnoge druge pogreške, poput pokvarenih svjetiljki, glumci su dobro ublažavali rješenjima u hodu, uz uvijek prisutnu crtu humora.
  
  Mjuzikl Za dobra stara vremena pametnom režijom izbjegao je zamku možebitne prazne nostalgije i patosa. Ideja o glazbeno-scenskom i produkcijskom spektaklu pjevački je podbacila, no ipak je ponudila dva sata zabave namijenjene prvenstveno ljubiteljima pjesama Novih fosila.
  
  © Igor Tretinjak, KULISA.eu, 15. prosinca 2009.

Piše: