Razigrani kvartet

ZGK Komedija i Aplauz Teatar: Marko Juraga, Tuđe pjesme, moji snovi, red. Marko Juraga

• Zlatno doba mjuzikla odavno je iza nas, no autor i redatelj Marko Juraga podsjetio je na njega vrlo zgodnom posvetom. U najnovije Komedijino glazbeno-scenski djelo uvrstio je neke od najslavnijih songova iz mjuzikala te tako omogućio publici da klasike čuje i sa kazališne scene.
  
  U predstavi pratimo skladatelja Rudolfa, koji od rastave s Emom ima problema s inspiracijom te mu se umjesto novih skladbi u glavi motaju samo stare. To ga navodi na zaključak kako su sve dobre melodije već napisane. Rudolf mukotrpno sklada novi mjuzikl, a istodobno vidimo i njegovu scensku realizaciju, kao i dvije ljubavne priče, a sve kabaretski opušteno, duhovito i razigrano.
  
  Mjuzikli čiji su songovi zastupljeni, nastali su u dva vremenska i poetska bloka, u tridesetim godinama, zlatnim danima mjuzikla (Porterovi Paris, Gay Divorce, Kiss me, Kate, Anything Goes te Band Wagon Schwartza i Dietza) i pedesetih, odnosno šezdesetih godina prošlog stoljeća (Singing in the Rain Browna i Freeda, Cabaret Kendera i Ebba, Sweet Charity Colemana i Fieldsa, Man of La Manche Leighta i Dariona...). Ramon Reberšak songove je vrlo dobro aranžerski uskladio te se ne osjeća poetska razlika, čemu pridonosi i pomalo intimistička atmosfera koju stvara tek četvoro izvođača u pratnji često samo klavira.
  
  Autor je petnaest songova, izvedenih na engleskom jeziku, dobro uklopio u tanku dramsku nit koja je postala tek njihov kontekst i tematska poveznica. Predstava je ritmički padala upravo u dramskim dijelovima, koje je razigravao diskretan humorni sloj, šarmantan uprkos naivnosti i trivijalnosti. Sam kraj predstave stigao je prebrzo, već nakon 75 minuta.
  
  Dražen Bratulić u ulozi Rudolfa bio je odličan u pjevačkim rolama, snažnog, čistog i sigurnog glasa kojim je nosio pjesme. Prelazak u i iz glumačke uloge činio mu je manje probleme. Lana Blaće u ulozi Eme također je bila nešto slabija u glumačkim dijelovima, ali je pjevački bila vrlo jaka te je lakoćom okupirala gledateljevu pozornost. Danijela Pintarić, kao Veronika, u glumačkim je dijelovima bila najlošija te se činilo kao da nije u ulozi. Pjevački je bila znatno bolja. Ivan Đuričić bio je neka vrst suprotnosti ostalim izvođačima. Glumački je vladao scenom te je ulogu Filipa razigrao duhovitim mimskim minijaturama, dok je pjevački bio najslabiji i jedini nije imao glasovnu sigurnost.
  
  Pjevačke dionice jako je dobro pratio orkestar predvođen odličnim klavirom, a pod ravnanjem dirigenta Krešimira Batinića. Nenametljivošću je stvarao odličan glazbeni ritam predstave te stvorio ugodnu i pomalo sjetnu atmosferu. Plesnim pokretom nedovoljno bogata, predstava se, u koreografiji Morane Paškiević, naslonila na originalne mjuzikle, prilagodivši se mogućnostima glumaca. Dobar dio pjesama bio je statično otpjevan, a u pokretu je najbolji bio Ivan Đuričić, koji je pokazao vrlo dobar ritam i poznavanje više vrsta plesova, od stepa do baletnih koraka. Dobru partnericu imao je u Lani Blaće, s kojom se na trenutke ipak gubio u plesu.
  
  Mjuzikl Tuđe pjesme, moji snovi uspješno je, kabaretski razigrano, ali i pomalo sjetno glazbeno prisjećanje na najslavnije songove iz klasičnih mjuzikala, s odličnim glazbenim dionicama i slabijim dramskim okvirom.
  
  © Igor Tretinjak, KULISA.eu, 21. prosinca 2009.

Piše: