Crne misli i bijele vrane

Kazalište na Pešćenici – KNAP, Zagreb: Karel Čapek, Skitnička bajka, red. Nana Šojlev

• 
  U vremenu u kojem je materijalna dobit mjerilo svih vrijednosti, ima itekakvog smisla s prašnjavih stranica na kazališnu scenu izvući Skitničku bajku Karela Čapeka, posve jednostavnu i linearnu humoresku o Františeku Kralu, skitnici koji završava u zatvoru jer je pričuvao kofer gospodinu obuzetom potragom za vlastitim šeširom. Čapekov František je zadovoljan svojim životom ispunjenim malim radostima bez novca i moći, a jedini problem predstavlja mu nezaslužena represija društva u kojem živi. Ako si drugačiji, onda si sumnjiv i potencijalno opasan, zaključak je koji stoji u temeljima svake organizirane društvene cjeline, pa je pokušaj da se djeci u teatru ukaže na dubinsku nemoralnost tog zloćudnog socijalnog uzusa hvalevrijedan i potreban.
  
  Redateljica Nana Šojlev uz pomoć dramaturga Ronalda Panze mudro se odlučuje na suptilno teatraliziranje dramskih akcenata već upisanih u Čapekovu prozu, s posebnom pažnjom usmjerenom na nadrealni element bijelih vrana, koje poput anđeoskih čuvara bar u teatru bdiju nad slabima i nemoćnima. Bez želje za dodatnim moraliziranjem i nadopisivanjem, autorska ekipa osmišlja skladno izvedenu scensku ilustraciju opisanih događaja, pri čemu ulogu svojevrsnog pogonskog goriva dramske radnje preuzima izvrsna glazba Adama Luke Turjaka. Turjak je znalački skladao heterogenu partituru, u rasponu od atmosferičnih post-rock minijatura do sempliranih šlagerskih evergreena, koja u mjestimično ipak predugačkim prizorima usmjerava događanja na sceni, bilo podstrekom na vješto osmišljeni pokret (koreografkinja: Desanka Virant), bilo uvjerljivo pogođenom atmosferom utišanijih prizora. Uz glazbu, uspjehu predstave uvelike pridonosi i njezin besprijekoran i bez ijednog suvišnog detalja osmišljeni vizualni identitet Valentine Crnković, s funkcionalnim i vizualno dopadljivim kostimima koji vješto odvajaju zemaljske likove od anđeoskih bića, te scenografijom koja precizno ukazuje na činjenicu da se radnja događa sada i ovdje.
  
  Glumačka ekipa, sastavljena mahom od nadarenih amatera bliskih glumačkom Studiju Kubus, srčano se odazvala zahtjevnom zadatku oblikovanja likova u tek nekoliko uvjerljivih poteza, bez izražene psihologizacije i suvišnog dramljenja. Ines Cokarić Františeka Krala igra mrvicu prestišano i samozatajno, ali s dobro pogođenom maskom neprekidne neugode, ni u jednom trenutku ne zapavši u zamku prekomjerne patetike. Josipa Bubaš, Sara Stanić i Ana Šetka uigrane su i uvjerljive kao bijele vrane, s mjestimičnim koreografskim manjkavostima u skupnim scenama, a iz niza popratnih likova izdvajaju se iznimno vješto izvedena minijatura Slijepe Pravde Ane Šetke i simpatična odzviždana karikatura organa reda i mira Josipe Bubaš. Igor Hamer kao Gospodin sa šeširom unosio je ponajviše komičkih elemenata u predstavu, sa sigurnom dikcijom u zanimljivo izvedenim prizorima u kojima je umjesto očekivanog pjevačkog tenora dominirao njegov uvjerljivi naratorski glas, i bergsonovski krutim i žustrim, precizno izvedenim scenskim pokretom.
  
  Samo deset minuta nakon završetka predstave, jednog od gledatelja, pomalo Františekovskog (čitaj: nekonvencionalnog) životnog stila, do kože je pretresla policijska patrola pred ulazom u dvorište kazališta. Nisu na svu sreću našli nikakav kofer, pa se u snijegom okovanom Zagrebu nije nakon teatralizirane nepravde dogodila i ona za pravo, u kojoj se bijele vrane pojavljuju puno rjeđe, gotovo nikad. Skitnička bajka Kazališta Knap šarmantni je i srčano izvedeni doprinos osvještavanju te tužne činjenice kod najmlađe publike.
  
  © Matko Botić, KULISA.eu, 21. prosinca 2009.

Piše: