Zavodljivi poligon za glumačke egzibicije

Teatar Exit, Zagreb, i Teatar 2000, Zagreb: Mate Matišić, Balon, red. Mislav Brečić

• 
  Teatar Exit u koprodukciji s Teatrom 2000 dugo je kuhao ovu predstavu, koja u kazalište mami i bez efektnog marketinškog plana: nikad izvedenim tekstom jednog od najzanimljivijih hrvatskih dramatičara (sad već) srednje generacije, i glumačkom postavom sastavljenom mahom od ponajboljih zagrebačkih glumaca. I dok je Balon na primarnoj razini komunikacije s publikom pokazao očekivanu dozu obostranih simpatija, reputacija njegovih stvaralaca ipak je obećavala nešto povoljniji konačan dojam.
  
  Temeljni problem Balona leži upravo u dvojbenom tretmanu tekstualnog predloška Mate Matišića, koji je glumcima i autorskoj ekipi ponudio dvije kraće forme labavo povezane u matišićevski razbarušen spoj psihološke drame, napetice i bizarno-tragičnih okidača dramske radnje. Riječ je zapravo o dvjema posve raznorodnim komadima, prvi je atmosferični i opori dramolet o depresivnoj ženi koja se ne može nositi s gubitkom djeteta, a drugi, tematski i žanrovski posve različit, svojevrsni je suvremeni vodvilj o glumcu koji je primoran pretvarati se da je ispovjednik opasnom kriminalcu u bolnici.
  
  Redatelj Mislav Brečić povezuje dvije cjeline tako što drugu pretvara u priču dotičnog glumca, koji raznim skečevima i storijama iz vlastitog života pokušava razonoditi nesretnu majku iz prvog dramoleta, i u toj odluci leži nekoliko dubinskih nesporazuma ove produkcije. Naime, Balon se predstavlja kao predstava o Glumcu i iluziji koju on stvara, ali sirenski zov Matišićevih zapleta toliko je jak da ubrzo nakon nekoliko glumački potentnih uvodnih scena Glumac prepušta primat Piscu, a dramska radnja prepuna obrata (unutar pojedinih cjelina i u njihovom suodnosu) zamagljuje prvotne nakane autorske ekipe o predstavi o Glumčevom identitetu. Drugi je veliki problem redateljska odluka da društveni dio predstave, onaj o kriminalcu–ubojici i njegovom ispovjedniku na scenu postavi naglašavajući lake note u glumačkoj igri, pa je muški dio podjele na trenutke uvelike pretjerivao u pomalo jeftinim igrama na publiku, privatnim komentarima socijalnih nepravdi i prenaglašenom gestom i stupnjem stilizacije lika. Na taj način, dubinski potresna intimna tragedija iz prve priče ostala je emocionalno nedovoljno motivirana, društvena drama iz druge cjeline nedovoljno podcrtana, a cjelokupna intencija predstave kao studije glumačkog identiteta i kritike opore društvene stvarnosti ostala je mjestimično zakopana ispod uporne glumačke želje da se svide.
  
  Unatoč tim dvama apostrofiranim problemima i ovakav Balon pruža dovoljno razloga za zadovoljstvo, kako u (povremeno i pre)potentnoj glumačkoj igri , tako i u nenametljivoj ali preciznoj režijskoj ruci Mislava Brečića, izvrsnog radijskog redatelja koji nezasluženo rijetko režira na sceni. Brečić uz pomoć dramaturginje Tajane Gašparović osmišlja tečnu dramsku radnju, s cizeliranim dijalozima koji su nerijetko rezultat improvizacija na probama, pa se nedostatak opće zaokruženosti komada uglavnom uspješno nadoknađuje glumačkim bravurama koje Exitova publika zna prepoznati i cijeniti.
  
  Najbravurozniji u ekipi zasigurno je Vilim Matula, koji narcisoidnog glumca Filipa Štengla igra sjajno pogođenim omjerom vještine i ega, sa samozadovoljnim širokim osmijehom i povremeno ipak preuočljivo privatnim, gotovo a parte komentarima o crkvi, policiji i ostalim tragikomičnim elementima društva u kojem živimo. Krešimir Mikić najšire je zagrabio u vrelo glumačkih transformacija i stilizacija, pa se u tom šarolikom rasponu od realistično utišanog supruga, preko koreografiranog inspektora do mrduševske karikature mafijaša Šacka s genima kamenim prepoznaje mnoštvo virtuoznih minijatura, ali i nemali broj pretjerivanja. Ksenija Marinković već je uloge u kojima ne radi puno, ali divno sluša mogla zaštititi u Zavodu za intelektualno vlasništvo, takva rola ni ovaj puta nije prošla nezapaženo, a mlada Ana Maras, iako vidljivo pod tremom na premijernoj izvedbi, vrlo je sigurno i vješto parirala starijim i iskusnijim kolegama. Irma Omerzo nepretenciozno je i opušteno osmislila scenski pokret, Nemanja Nikolić snimio je korektni video koji i nije odviše pridonio dramskoj radnji, a Stanko Kovačić komponirao je dopadljivu glazbu, obilno zašećerenu u skladu s glumačkom igrom.
  
  Balon će zasigurno postati još jedna rado gledana Exitova uspješnica, jer gledatelji u njemu prepoznaju ono za što se u tom kazalištu traži karta više: srčanu i vještu glumačku igru neometanu preizraženim redateljskim konceptima. Velika je šteta što je neodgovarajući tretman tekstualnog predložka otupio idejnu oštricu, koja je od zavodljivog poligona za glumačke egzibicije mogla napraviti istinsku predstavu za pamćenje.
  
  © Matko Botić, KULISA.eu, 15. prosinca 2009.

Piše: