Vic kratka daha

Zlatan Zuhrić Zuhra i Enis Bešlagić, Od E do Z, red. Rajko Minković

• 
  U predstavi Od E do Z, zajedničkom autorskom projektu glumaca i komičara Zlatana Zuhrića Zuhre i Enisa Bešlagića, autori, ujedno i izvođači, nemaju više pretenzije od tek zabaviti i nasmijati publiku. U tomu i uspijevaju, nižući viceve i duhovite epizode bez jasnije dramaturške koncepcije, povezane tek tankom motivacijskom niti susreta u zatvoru. Površni dramaturški koncept predstave možemo podijeliti na prilično loš prvi dio u kojemu se kroz stand up i dijalogizirani vic osvrću na ne pretjerano aktualne političke i društvene likove i događaje te znatno bolji centralni dio predstave u kojemu smišljaju pljačku kao ključ za bolju budućnost.
  
  Ključni problem prvog dijela predstave, u kojemu su glavni akteri nekadašnja haška tužiteljica Carla del Ponte i bivši američki predsjednik George W. Bush, sama je neaktualnost, koja je nužna u ironijskom komentaru socijalnih i političkih prilika. Događaji i likovi stoje nepromijenjeni od vremena nastanka predstave te sad, nekoliko mjeseci kasnije, blijede kao činjenice u svijesti gledatelja.
  
  Zuhrić i Bešlagić u tom dijelu predstave humor grade trivijalnim ponavljanjima koja prelaze u pretjerivanje i zamor. Da bi replika postala smiješna, klaun je ponovi triput. Zuhrić i Bešlagić svoje replike ponavljaju i po pet puta, čime gotovo na silu izvlače osmijehe iz publike. Osim toga, površan humor stvaraju šablonski, prečestim bijegom u digresije, zatim na pomalo otrcanim nacionalnim i jezičnim razlikama te ismijavanjem regionalnih idioma, nižući viceve dramaturški vrlo površno motivirane.
  
  Drugi dio predstave, imaginarni pokušaj pljačke banke od krađe automobila do završnog obijanja sefa, znatno je bolji i duhovitiji. Jednostavna situacija na razini je dramskog zadatka starijim osnovnoškolcima, ali je ispunjena zadovoljavajućom količinom uspjelih mimskih gegova i poigravanjima teatarskom iluzijom, koja su ponekad ipak prenametljiva u svojoj doslovnosti. Razigranosti tog dijela predstave pridonose raspoložena i dinamična gluma Enisa Bešlagića, odličnog u pokretu i mimi, te osjetno tromija, ali dopadljiva izvedba Zlatana Zuhrića u tipičnom Hill-Spencerovskom odnosu brzog i snalažljivog aktera i njegovog tromog i znatno nespretnijeg partnera. Iako su i na tom području ostali pomalo na površini ne iskoristivši sve mogućnosti duhovite glumačke relacije, ipak su se puno bolje snašli no u prvom dijelu gdje su bili tek dobri vic maheri.
  
  Završni dio zatvara krug predstave, postavivši aktere u pozicije stvaratelja kazališnog komada kojem smo upravo prisustvovali. To poigravanje teatrom ne stvara dublja metateatarska značenja niti obogaćuje predstavu, nego je samo sebi svrhom, stoga djeluje prazno i suvišno.
  
  Predstava traje gotovo dva sata što je predugo za takav oblik kazališne zabave. Redatelj i dramaturg Rajko Minković nije dovoljno dobro oblikovao ritam predstave, koji je žrtva površno osmišljenog nizanja viceva i tek u drugom dijelu poprima teatarska obilježja. Također, predstavi nedostaje dramaturškog čišćenja i čvršće strukture koja bi dijaloge izdigla iznad pozicije vica (pre)kratkog daha. Iako je oblikovan oko konkretnih osoba i događaja, komad bi trebao pratiti aktualna društvena i politička događanja kako bi zadržao svježinu ironije. Ipak, i ovakav nudi gledateljima kojima je upućen dobru zabavu.
  
  © Igor Tretinjak, KULISA.eu, 3. prosinca 2009.

Piše: