Zdravorazumsko otvaranje bitnih pitanja

Učilište Zagrebačkog kazališta mladih: Boris Dežulović / Goran Ferčec / Borut Šeparović, Generacija 91.-95. (ili sat hrvatske povijesti), red. Borut Šeparović

• 
  I najnovijom predstavom u Zagrebačkom kazalištu mladih Generacija 91-95 Borut Šeparović osnivač kultne grupe Montažstroj nastavlja istraživati društvene traume Lijepe naše proteklih dvadesetak godina. Prije nekoliko mjeseci u jednoj hali Zagrebačkog velesajma kroz formu igrano-dokumentarnog kazališta suprotstavio je dva lica Hrvatske, ono euforično koje se prazni nacionalizmom i velikim riječima na nogometnim utakmicama i tmurno, beznadno koje se čita na licima ljudi s burze dok čekaju posao. U tom događaju predstavljaju se žene s burze od čijih se priča diže kosa na glavi jer u sebi sadrže sliku brutalnog kapitalizma, kriminalne pretvorbe i potpune radničke i osobne obespravljenosti i nemoći. U Generaciji 91-95 autor slijedi sličnu dokumentarno-igranu formulu. Uzima dvanaestoricu mladića, što iz ZKM-ovog učilišta što preko audicije, rođenih u vrijeme trajanja rata u Hrvatskoj i BiH, te ih uključuje u igru prema romanu Borisa Dežulovića Jebo sad hiljadu dinara o dvije grupe vojnika, one Armije BiH te HVO-a, koja svaka sa svoje strane mora u izviđanje neprijateljskog teritorija. Tragikomičnost Dežulovićevog zapleta sastoji se i u tome što su obje grupe vojnika prerušene u uniforme neprijateljske vojske pa je na konačnom susretu tragedija zabune neizbježna.
  
  No Šeparovića ne zanima klasično predočavanje priče. Zanima ga više sociologija i psihologija generacije koja se tek rodila kad je rat započeo i stoga dok u prvom djelu svaki na sebe preuzima biografiju jednog fikcionalnog lika u drugom predstavlja sebe, no i taj je dio vrlo je pomno režiran kao i cijela predstava. General Šeparović od početka jasno vodi igru. Kad se mladići postroje Šeparović kao glas u off-u počinje s jasnim uputama o pravilima igre, pranjem mozga ponavljanjem uzastopnih psovki i poticanjem na mržnju prema drugim narodima. Vrijeme priprema je završeno i rat može početi. Dvanaestorica se mladića s lakoćom i šarmom mladosti te bez preglumljivanja snalaze u tjelesno zahtjevnoj mizansceni neprestanom mijenjanju pozicija i percepcija događaja istodobno predočavajući strah i zbunjenost koju su vjerojatno osjećali oni koji su se u tim godinama zaista nalazili u sličnoj ali realnoj situaciji. I dok se u prvom dijelu skrivaju iza fikcije u drugom ih general Šeparović tjera na osobno razotkrivanje i saznajemo da su svi uglavnom Hrvati, katolici, da vjeruju u Boga, imaju pet iz povijesti i većinom slušaju cajke osim jednog muslimana kojeg one nerviraju jer su uz takve pjesme Srbi klali u Bosni. Šeparović je već u dugotrajnim razgovorima za vrijeme rada na predstavi uočio neke moguće svjetonazorske sukobe unutar grupe pa je to režijski pametno iskoristio i u drugom djelu predstave kad dolazi do gotovo fizičkog (naravno opet režiranog) sukoba između tog jednog muslimana i hrvatske većine koja smatra da nisu muslimanske žrtve veće i vrednije od hrvatskih. A tu dolazimo na teren stare priče odraslih o tome tko je više stradao i čije su žrtve svetije. Kako bi se uspostavila ravnoteža treba se naći i Srbin dobrovoljac a kako nema nijednog srpske nacionalnosti grupa sama izabere dobrovoljca za scenu mučenja kako bi zorno pokazala da u tom ratu nitko nije bio pošteđen.
  
  Pomno vodeći i režirajući svaki segment predstave Šeparović je pokazao ono što je želio; kako je svaki rat besmislen, kako su sve žrtve jednake i kako su sve predrasude glupe i opasne. Htio je da to shvate i oni koji su predstavu radili i oni koji je gledaju. Uz video igrice, nogomet, disco-klubove i sve ostalo što inače čini svakodnevni život ovih mladića a o kojem su i djelomice progovorili, nekako se nadam da će im rad na toj predstavi biti upisan u budući život. Iako kao ni Šeparović ne vjerujem kako kazalište može promijeniti svijet vjerujem da nam treba što više takvih predstava što zdravorazumski i pametno otvaraju neka bitna pitanja.
  
  © Gordana Ostović, KULISA.eu, 30. studenoga 2009.

Piše: