Srčana glumačka igra

Gradsko kazalište Trešnja, Zagreb: Astrid Lindgren, Pipi Duga Čarapa, red. Renata Carola Gatica

• Početak prve sezone novog Trešnjinog ravnatelja Saše Anočića jasno pokazuje dvije stvari važne za to dječje kazalište i njegovu publiku. Prva se tiče ispunjenog obećanja o angažiranju mladih redateljskih snaga, budući da obje ovogodišnje premijere potpisuju darovite ali neiskusne redateljice, s kojima Trešnja nimalo ziheraški poručuje da se nema namjeru skrivati iza provjerenih (uvijek istih) redateljskih imena. Druga važna stvar jest primjetna radost igre odličnog Trešnjinog glumačkog ansambla, koji svojim srčanim angažmanom izvlači i pokoju redateljsku grešku u koracima, dramaturšku nedosljednost ili skučen manevarski prostor zbog tehničkih uvjeta.
  
  Druga ovogodišnja premijera svojim se predloškom ne odmiče od dječjeg best of repertoara, koji jedini prodaje kazalište, a ovoga puta izbor je pao na Pipi Dugu Čarapu, klasik švedske spisateljice Astrid Lindgren. Pipi je sjajna dječja literatura s intrigantnom protagonisticom: natprirodno snažna djevojčica koja usamljenost skriva vehementnom pobunom protiv autoriteta svojim višeslojnim karakterom zbilja je istinski glumački izazov, a teatarski potencijal izvornika vidljiv je i u maštovito zamišljenim scenama prepunim fizičke akcije. Nimalo lagan zadatak prijenosa tog pomalo razbarušenog teksta na kazališnu scenu dodijeljen je Renati Caroli Gatici, mladoj argentinskoj redateljici poznatoj po dvjema dobro primljenim predstavama na maloj sceni Teatra &TD. Bio je to u svakom slučaju riskantan potez, veliku ansambl predstavu koja ponajviše ovisi o vještom režijskom rukopisu povjeriti redateljici s tek dvije, pretežno komorne produkcije u hrvatskom teatru. Utoliko više veseli činjenica da se Gatica u tom poslu snašla kao riba u vodi.
  
  Renata Carola Gatica pokazala je s Pipi ono što se vidjelo i u &TD-ovim predstavama, da vrlo dobro zna animirati i potaknuti glumca na kreativno istraživanje potencijala vlastitih likova. Razigravši cijeli prostor Trešnje, od bočnih balkona, preko prvih redova partera do nekoliko planova na samoj sceni, redateljica postavlja priču o svojeglavoj djevojčici prvenstveno se oslonivši na raspoložene aktere i povremenu pomoć svemoguće tehnike. Gatica naime, obožava video materijale u vlastitim predstavama, koji nekad izgledaju nasilno umetnuti (primjerice u &TD-ovoj Argentini), a nekad u pravoj mjeri obogaćuju dramsku radnju i drastično pospješuju opći vizualni dojam.
  
  Upravo je takvu funkciju u Pipi Dugoj Čarapi imao maštovit gegovski video Ivana Marušića Klifa, koji se bešavno spojio s igranim scenama i vješto otklonio potrebu za glumačkim odrađivanjem pojedinih prizora. Dramskoj radnji puno pomaže i precizna i dojmljiva scenografija Tanje Lacko, kao i razbarušeni i duhoviti kostimi Matiasa Zanottija, a glavni problemi kriju se u nedovoljno preciznoj dramaturškoj obradi. Naime, dijalozi koji neprestano prepetuiraju istu osnovnu misaonu liniju, onu u kojoj Pipi ismijava autoritete, nakon nekog vremena postaju repetitivni i zamorni, pa neke scene obiluju praznim hodovima koji izazivaju dosadu. Škare za štrihanje zalihosnih prizora, kojih se ravnatelj Trešnje u vlastitom redateljskom radu boji kao Kapetan Kuka kuckajuće ure, očigledno nije dovoljno iskoristila ni Gatica, pa je mlađahna publika u prizoru Pipinih solikokvija u domu njenih prijatelja Anike i Tomija glasnim zvucima dosađivanja dala svoj neumoljivi sud.
  
  Tena Jeić Gajski nakon Snjeguljice zaigrala je i Pipi Dugu Čarapu, postajući tako novom zvjezdom kazališta s Trešnjevke. Nimalo neopravdano, budući da je njena Pipi osmišljena vrlo vješto i sigurno, tek s nekoliko pomno odabranih glumačkih poteza, poput čvrstog udarničkog stava, uvjerljive facijalne grimase samoživog djeteta i pogođene dinamike izmjenjivanja grubog stava prema drugima i osjećaja usamljenosti u osami vlastitog doma. Protagonistici su od velike pomoći bili kolege u ansamblu, kojima su se ovaj puta pridružili i Dean Krivačić i Jerko Marčić, Anočićeve osobe od povjerenja još od predstave Niko i Ništ iz peščeničkog KNAP-a. Zajednička kemija koji su u stanju razviti Marčić, Krivačić i pojedinci iz Trešnjinog ansambla poput Hrvoja Barišića, znatno je pogodovala dinamici cijele predstave, a iz mnoštva uspjelih uloga izdvaja se anočićevski razularena karikatura učiteljice Jerka Marčića, uigran i zaigran bratsko-sestrinski par Sanje Hrenar i Krunoslava Klabučara, benigni huligan Deana Krivačića, tetka na rubu živčanog sloma Vide Jerman, policajci iz viceva Marčića i Barišića, urnebesna polu-mrtva služavka Vande Vujanić–Šušnjar, i sjajna uvodna mornarska ansambl–scena.
  
  Pipi Duga Čarapa usprkos pokojoj predugoj sceni uspjela je predstava koju će zasigurno rado gledati više generacija mlađih posjetitelja trešnjevačkog kazališta. Pipi u Trešnji donijela je svom kazalištu i njegovim suradnicima nekoliko poučnih zaključaka – pokazala je kako se rizik davanja prilike mlađim redateljima itekako isplati, dodatno je afirmirala talentiranu mladu glumicu koja do ove sezone nije imala većih kazališnih angažmana i konačno, pokazala je da je Renata Carola Gatica ime na koje se svakako treba računati u ionako skučenom izboru talentiranih mladih redatelja na ovim prostorima.
  
  © Matko Botić, KULISA.eu, 1. prosinca 2009.

Piše: