Revitaliziranje besmrtnog

Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku: Milan Grgić/Alfi Kabiljo, Jalta, Jalta, dir. Mladen Tutavac, red. Nina Kleflin

• 
  Čitatelju prikaza o popularnosti Jalte, Jalte Milana Grgića i Alfija Kabilja nepotrebno svjedoči i podatak da je u razdoblju od 19. listopada 1973, kada je premijerno izvedena na pozornici osječkog Hrvatskog narodnog kazališta, nepune dvije godine nakon Komedijine praizvedbe, pa sve do 18. ožujka 1973. godine, Jalta igrana 95 puta! Kada tomu pribrojimo i ostalih 13 nespomenutih postavljanja na scene diljem Hrvatske i inozemstva, dobivamo zbroj od preko tisuću izvedbi. U 103. kazališnoj sezoni Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku odlučuje revitalizirati besmrtnu Jaltu, dirigentsku palicu uručivši Mladenu Tutavcu, a redateljsku Nini Kleflin, a sve to s neskrivenom nakanom provociranja nostalgije u one najzahvalnije, iskusnije publike.
  
  Redateljica se, želeći pridonijeti vizualnoj prepoznatljivosti osječke Jalte te time rasteretiti glazbeni dio produkcije, odnosno pripomoći da hitovi, tercet sobara Zelena livada, song Nine Filipovne Što će biti s nama sutra dal' to netko zna ili pak završni prizor Neka cijeli ovaj svijet još sja u suncu dobiju prikladan kontekst, odlučuje da koncept predstave posveti »divnom i hrabrom razdoblju ruske avangarde« kako sama ističe u redateljičinom zapisu u programskoj knjižici naslovljenom Kako skupiti hrabrost za ponovnu vjeru u čovjeka ili zašto moja osječka Jalta nosi žarke boje. I uistinu, trojac koji je pri realizaciji osječke Jalte nepobitno najviše energije utrošio i pravilno je usmjerio: scenograf Osman Arslanagić te kostimografkinje Ika Škomrlj i Dženisa Pecotić, sljedeći upute redateljice Kleflin, ali i Vladimira Majakovskog (Ulice – su naši kistovi, trgovi – su naše slikarske palete!) i Kazimira Maljevića bojaju scenu i glumce u kontrastne jarke boje, dajući do znanja da Zelena livada nije nikakav produkt mašte one većine ljudi koji nisu privilegirani, koji nemaju mogućnost odlučivanja o svojoj sudbini. Stopile su se boje, ne odveć zahtjevna glazba i glasovi koji su bili u potpunosti postojani isključivo tijekom zbornog pjevanja – uz iznimku Ladislava Vrgoča koji ostavlja ponajbolji dojam pjevačkom te, posebice, glumačkom pripremljenošću – u apsolutno povjerenje u sutrašnjicu.
  
  Podali su nam aparaturu za vjerovanje u svijet koji nikada neće prestati sjati u suncu, mogli smo pretpostaviti da se sutra ništa loše ne može dogoditi. Sve do spuštanja jednoobraznog zastora. A tada smo shvatili redateljsko-scenografsko-kostimografsku obmanu. I nije toliko tomu pridonio izlazak iz kazališta u bljutavo-magloviti osječki studeni, koliko shvaćanje ruske avangarde kao ogromne permanentne provokacije, kao aktivnog suprotstavljanja svemu onome neživom, odnosno onom što su izvorni futuristi svrstavali u rubriku pasetističke umjetnosti. Branimir Donat se pita u jednom tekstu pišući o ranoj dramaturgiji Vladimira Majakovskog je li futurizam pokazivao naklonost prema scenskim umjetnostima samo zato jer je po svojoj naravi bio sklon teatralnosti ili pak zato što je možda teatralnost bila logična i zato nužna posljedica patetičnog protivljenja svemu konvencionalnom, umjetnički mrtvom.
  
  Upoznatost s minulim umjetničkim radom Nine Kleflin, obrazovanošću i iskustvom, daje mi za pravo da zaključim kako redateljica ima na umu obje dimenzije, daje potvrdne odgovore na oba pitanja te tako zajedno s nama poteže ovu teško prihvatljivu, ali pravednu paralelu.
  
  © Ivan Trojan, KULISA.eu, 2. prosinca 2009.

Piše: