Ispod maske melankolika

Zagrebačko kazalište mladih: William Shakespeare, Ingmar Bergman, HamletPersona, red. Dario Harjaček

• 
  Stanislavski u svojoj metodi kod pripremanja glumca za ulogu ističe proces sabranosti, relaksacije i buđenja osjetilne i emotivne memorije a na taj način nekako počinje i Harjačekova predstava HamletPersona koja u sebi spaja dijelove iz Šekspirovog Hamleta i Bergmanovog filma Persona.
  
  Urša Raukar sjedi, plače i pita se Hamletovsko pitanje o glumi: Što je glumcu Hekuba a što on Hekubi da za njom plače? Nađa Perišić Nola ponavlja tiho i tužno, na granici plača neke rečenice i bijeli lice. A mi se prisjećamo preostalih Hamletovih misli: "Zar nije čudovišno da taj samo glumac, U pukoj zamisli, u snoviđenju bola, Tako je znao dušu podvrgnuti mašti Da s nje mu pojavi se bljedilo na licu, Suze u očima, u izgledu rastrojstvo.." Zatim rastvara vreću za smeće iz koje ispada golemi crveni zastor – Hamlet, cijelo njegovo biće, crijeva, utroba.
  
  Glumice počinju rastvarati Hamleta kroz prizore Ofelijnog ludila u razgovoru s Gertrudom krečući se između distance i intimnosti, čas bivajući u liku čas se odmičući od njega. Iz gledališta dolazi Suzana Nikolić i govori o glumici Elizabeth Vogel iz Bergmanovog filma Persona koja je u mentalnoj ustanovi jer se povukla od kazališta i života i odlučila živjeti u šutnji. Na sceni se igra nastavlja, Nađa Perišić Nola sve intenzivnije ulazi u lik Ofelije dok Urša Raukar lik Gertrude ipak ostavlja na distanci kao neki razumski odbljesak Ofelijinog ludila. U trenutku kulminacije Ofelija zašuti i odlazi u gledalište. Postaje Elizabeth Vogel.
  
  Prema teoretičarima melankolik posjeduje dvostruku svijest, on je onaj koji djeluje ali i onaj koji promatra i tumači, često vara pomoću maske a kad dođe do ruba i maska mu postane preteška zašuti, prestane vjerovati u riječ i jezik nalazi istrošenim i lažnim. Nađa Perišić Nola htjela je pokazati to stanje, dovela ga do ruba i postala gledatelj te na taj način postala onaj koji je s druge pozicije uvučen u igru.
  
  Redatelj Dario Harjaček pomno rastvara pitanje koliko je netko spreman ući do kraja u lik, je li glumcu uopće moguće odmaknuti se od lika jer ako se odmakne više nije glumac nego gledatelj do toga da ne postoji stvarnost nego samo igrana stvarnost jer uvijek postoji jaz između onog što jesi i što predstavljaš. Tako u drugom djelu Suzana Nikolić igra medicinsku sestru u sanatoriju gdje živi šutljiva glumica. Ona joj priča tragični trenutak svog života potvrđujući ponovo kako postoji jaz između društvenog i privatnog ja, ali i kako je prednost glumca da kaže nešto o sebi svijetu posredstvom drugog. Sa tri sjajne glumice Harjaček nastoji da se vidi svaki pogled, pokret i emocija, suptilni prijelazi između privatnog i glume pokazujući i život kao glumu u kojem smo svi povremeno glumci a povremeno redatelji a kad prestanemo sudjelovati u toj igri života ostaje nam samo šutnja.
  
  © Gordana Ostović, KULISA.eu, 2. prosinca 2009.

Piše: