Lopahin novog kova

Zagrebačko gradsko kazalište Komedija: Vaclav Havel, Odlazak, red. Jiří Menzel

• Jiří Menzel nije bez razloga rado viđen gost u zagrebačkoj Komediji. Taj slavni filmaš, naime, u kazalištu režira vješto i opušteno, ali bez velikih pretenzija, pa su njegovi inteligentni light komadi uvijek dobrodošli prilog Komedijinom repertoaru, u kojem ne gostuju često redatelji Menzelovog kalibra. Njegov četvrti izlet na Kaptol rezultirao je staromodnom ali duhovitom predstavom, koja je presudno obilježena tekstualnim predloškom.
  
  Odlazak Vaclava Havela, komad o povlačenju velikog političara napisan u trenutku kad mu i samom ističe drugi petogodišnji mandat češkog predsjednika, bio bi nepodnošljivo patetičan da nije tako zabavno autoironičan. Pisac odbacuje sve literarno/teatarske pretenzije vidljive u ostatku dramskog opusa i u Odlasku se opušteno šali na vlastiti račun, smišljajući vodviljski zaplet u kojem slavnog bivšeg kancelara dojučerašnji ulizice napuštaju, djeca iskorištavaju, a mediji pribijaju na tabloidni stup srama. Havelov Vilem Rieger kao i autor u središtu političkog djelovanja vidi čovjeka, i njemu kao i Havelu majka baš ne voli izabranicu srca, i on je uspješan političar, sjajan govornik, intimus mnogih svjetskih političkih vođa, a pomalo je i napaljen na mlade studentice politologije.
  
  No, Havelu te biografske igrice nisu dovoljno autoironične, pa u strukturu komada ubacuje i reference na (ni manje ni više!) Shakespeareovog Leara, a cijeli je događaj osmišljen kao svojevrsna novotržišno-kapitalistička verzija Čehovljevog Višnjika. Sve u svemu, riječ je o jednom šarmantnom i benignom složencu koji, da ne bi ispao prebanalan, valja vrlo pažljivo prenesti na kazališnu scenu.
  
  Srećom, Menzel vrlo lukavo prepoznaje tko je u ovoj priči u prvom planu, pa izravno i bez prenemaganja nasred scenskog portala nabija sliku samog Havela. Ovješeni pisac u predstavi igra zapaženu ulogu, jer kroz glas starog Menzelovog druga Pere Kvrgića komentira radnju i savjetuje glumce, uglavnom ih moleći da se ne krevelje i ne preglumljavaju. Na taj način, Menzel očuđuje dramsku radnju taman u trenucima kad pomalo papirnati Havelovi dijalozi postaju dosadnjikavi, i to u jednom trenutku upravo piščevim mišljenjem kako je taj dio napisan dosadno! U tom lakoprobavljivom suvremenom vodvilju iskaču i neke puno mučnije i ovom vremenu prispodobive teme, poput odvratnog žutila sveprisutnih medija i zapjenjenih pogleda gramzivih političara, ali sve je to ispričano kroz koprenu prostodušnog humora koji Menzel znalački provlači dramskom radnjom.
  
  Glumački ansambl Komedije rado se odazvao Menzelovom pozivu na scensku igru raspoloženim i mahom uspjelim kreacijama. Damir Lončar s minimalnim glumačkim sredstvima uspijeva uvjerljivo ocrtati protagonista Vilema Riegera, igrajući ga kao simpatičnog pozitivca u krizi kasnih srednjih godina, kojemu ništa ljudsko nije strano. Sanja Marin njegovu dugogodišnju prijateljicu igra jednako uspješno, s autentičnom maskom konstantnog osmijeha koji prikriva žrtve koje je morala pretrpjeti u vezi sa slavnim političarom. Igor Mešin siguran je u zastrašujućoj kreaciji Lopahina novog kova, koji u besprijekornom odijelu, dok sa žarom u očima propovjeda gradnju novog šoping centra, frapantno sliči na jednog ovdašnjeg gradskog čelnika i predsjedničkog kandidata.
  
  Mlada Ana Kraljević glumački je vrlo sigurna u ulozi probitačne studentice, a ponešto su blijeđe i manje upečatljive Jasna Bilušić i Vanja Ćirić u šabloniziranim kreacijama Riegorove majke i kćeri. Duhovite i precizno odigrane epizode pružili su Davor Svedružić, Ivica Zadro, Željko Duvnjak i Adam Končić, a nešto manje uspjeha imali su Goran Malus, Jasna Palić Picukarić i Saša Buneta. Vanda Winter, Damir Poljičak i Sven Madžarević u najmanjim ulogama nisu imali ni priliku ostvariti zapaženije role.
  
  Odlazak je rezultat još jednog uspjelog izleta češkog umjetnika, koji Hrvatsku voli čak kad ga i u njoj tuku, kao naprimjer ovog ljeta u Dubrovniku. Menzel se u Komediji očigledno osjeća kao kod kuće, a njegove predstave mahom su duhovite, vješto režirane i dobro odglumljene, čak i ako nemaju velikih pretenzija, a sadržaj iz glave ispari do garderobe. Riječ je o staromodnoj klasici koja ni po čemu nije posebno bitna, ali čovjeka veseli.
  
  © Matko Botić, KULISA.eu, 11. studenoga 2009.

Piše: