Izgubljeni u prijenosu s filma na scenu

Zagrebačko kazalište mladih: Reiner Werner Fassbinder, Brak Marije Braun, red. Tea Alagić Vlašić

• S novom premijerom u Zekaemu puno je toga od početka krenulo po zlu, a prvi problem leži u razlozima prenošenja kultne Fassbinderove filmske priče na kazališne daske. Brak Marije Braun europski je filmski klasik, u kojem ispod melodramske bildungs priče o tragičnoj sudbini jake žene u slabom vremenu teče uvjerljiv prikaz stanja poslijeratne Njemačke, u kojoj iz poraženog nacionalizma izrasta divlji kapitalizam koji ruši sve pred sobom. Priča je to koju i danas vrijedi ispričati, pogotovo zbog bolnog prepoznavanja sličnosti s ovdašnjim društvenim prilikama, ali mlada redateljica Tea Alagić Vlašić pomalo školskim i suhim pristupom nije dokazala da ima uistinu bitan intiman razlog za inscenaciju tog predloška na scenu Zekaema. Drugi, možda još veći problem leži u činjenici da tu tako potrebnu kreativnu strast redateljica nije prenijela ni glumačkom ansamblu, koji je postavljene zadatke izvršavao disciplinirano ali hladno i pomalo distancirano.
  
  Tea Alagić Vlašić od početka vjerno prati zbivanja iz filma, pojačavajući vezu s celuloidnim izvornikom uvođenjem projekcijskog platna (efektno ga je osmislio Ivan Marušić Klif), na kojem potpuno bespotrebno i pomalo iritantno pratimo promjene u mjestu radnje, da ne bi slučajno smetnuli s uma da, naprimjer, Marija sa svojom majkom razgovara uvijek i isključivo u majčinom stanu. Redateljica je naivno pomislila da će izražajna sredstva filma biti dovoljno uvjerljiva (jer, dobar je to film!) ako se samo kao kirurškim skalpelom prenesu u teatar, bez ikakvih izvornih kazališnih rješenja koja bi pomogla da se strano tkivo filma primi u kazališni organizam. Pa se tako fragmentarna dramaturgija kratkih filmskih prizora nasilno nagurala na scenu, skicozno oblikovani karakteri pušteni su bez čvrste karakterizacije, kako se već tko snađe, a nedostatak imanentno filmske, snimateljske slobode koja je toliko godila epskoj priči o Mariji Braun nije se nadomjestio ni sa čime.
  
  U tako postavljenoj situaciji najviše su trpjeli glumci, koji su s vidljivim grčem iznijeli teret koji im s redateljske strane nije nikako olakšan. Katarina Bistrović–Darvaš, sjajna glumica koju u Zekaemu nismo gledali od Žene-bombe Ivane Sajko, redateljskom odlukom Mariju Braun igra monotono i bez izraženog preobražaja iz žene koja samo hoće preživjeti u stroju za zgrtanje novca. Filmski naturalizam njenog lika ponekad se razbija stilizacijskim odmakom naglašene geste ili važne rečenice, ali ti trenuci izgledaju više kao ekscesi neuklopljeni u cjelinu, negoli kao dio promišljene gradnje lika. Doris Šarić–Kukuljica kao njezina majka od nedostatka režijske energije brani se bjegom u znalački odmjeren glumački stand-by, koji koristi i ostatak ansambla. Zoran Čubrilo Karla Oswalda igra kao inteligentnog dobričinu, naznačivši osnovne značajke njegovog karakatera u prilično grubim crtama, a Kristijan Ugrina kao Senkenberg ponešto je predoslovan u gegovskoj skici malog aparatčika. Damir Šaban izvukao je iz vlastite glumačke arhive tek par trikova kojima je korektno dočarao majčinog ljubavnika, a Edvin Liverić i Petar Leventić u prvoloptaški zamišljenim ulogama Amerikanaca koji na sceni govore engleski snalazili su se kako su znali i umjeli. Frano Mašković ponavlja sad već dobro uvježbanu ulogu ljubavnika koji malo govori ali uvjerljivo izgleda, a ostatak ansambla (Krešimir Mikić, Suzana Nikolić, Urša Raukar, Zdenka Marunčić, Rajko Bundalo) prije svega se trudi dostojanstveno stajati na sceni i, što bi rekla Biljana Srbljanović, čekaju da prođe.
  
  Brak Marije Braun nakon Sedam dana u Zagrebu još je jedna neiskorištena prilika mladih redateljskih snaga u Zekaemu, čije vodstvo unatoč tome nikako ne bi trebalo prekinuti s praksom pružanja prilike neafirmiranim umjetnicima. U svakom slučaju, podnošljivije mi je vidjeti neuspjeli pokušaj nekog novog, negoli podgrijanu juhu kazališnih rutinera koja prečesto dominira u zagrebačkim i hrvatskim kazališnim kućama.
  
  © Matko Botić, KULISA.eu, 4. studenoga 2009.

Piše: