Bez glume, molim!

Zagrebačko kazalište mladih: 12/2 – Projekt 12, autorski tim: Slobodan Karajlović, Olja Lozica, Ana Vilenica, Ivana Krizmanić, Csilla Barath-Bastajić, Romina Vitasović, Marija Tadić, Tanja Smoje, Goran Bogdan

• „Oni što improviziraju mogu zastrašujuće jasno vidjeti kako se brzo dosižu granice vlastite slobode.“ – zapisao je Peter Brook razmišljajući o dvosjeklom maču glumčeva poniranja u neizvjestan prostor mogućnosti improvizacije na sceni. Pritom ne može sakriti ironiju, pa primjećuje: „Kada bi Pavlovljev pas improvizirao, ipak bi slinio na zvonjavu zvona, ali bi bio siguran da je to posve njegova radnja: „Slinim“, rekao bi, ponoseći se svojom smionošću.“ Koliko se u predstavi sazdanoj od rastresitog materijala glumačke imaginacije sam glumac može otrgnuti iz te nezahvalne pozicije Pavlovljeva cucka koji, misleći da je potpuno slobodan, upada u zamke predvidljivih i manirističkih rješenja?
  
  12/2 – Projekt 12 nastao je kao pokušaj grupe mladih glumica da u zajedničkom radu u formi stand-upovskih solilokvija progovore o vlastitoj profesiji i o sebi samima. Bez velikih pretenzija i (pre)ozbiljnih umjetničkih ciljeva, šest glumica hrabro se bacilo na posao u kojem je, osim glumačkog umijeća, zalog uspjeha morao biti i pojedinačni šarm i karizma svake od sudionica, jer su svi elementi predstave proizašli iz biografskih crtica i obilježja karaktera. U ovim balkansko-mačističkim krajevima, po tradiciji se takvim projektima bave uglavnom glumački alfa-mužjaci, od Pejakovića i Sokolovića nadalje, pa je žensko pismo ove produkcije dodatno budilo zanimanje. Srećom, imaginativno-glumački potencijal izvođačica brzo je otklonio potrebu za naglaskom na rodnu orijentaciju ispričanih priča i omogućio gledateljima da voajerski uživaju u komadu koji se našao na pola puta između monodramskih ispovijedi o naravi glumačkog posla i stand-up komedije. Ta je dvojnost Projekta 12 i njegov najveći problem, jer se struktura predstave neprekidno koleba između želje za pukim nasmijavanjem i potrebe da se s gledateljima podijeli nešto puno bitnije.
  
  12/2 - Projekt 12 otvara Csilla Barath-Bastajić u čijim se odlomcima ponajviše osjeća želja za problematiziranjem vlastite profesije. Ona vrlo dojmljivo nastupa kao glumica koja ogoljava vlastiti psihofizički mehanizam potrebe da se svidi, a u drugom dijelu duhovito problematizira pitanje mjere u teatru, napadno podsjećajući na primjenjenu glumu postpremijernih prenemaganja. Tanja Smoje nastupa s intimističkom pričom o ustroju vlastitog organizma, pritom posebno pazeći da odoli sirenskom zovu improvizacijske slobode. Glumica svoju ispovijest gradi s mjerom, u čvrstom položaju s obje noge na zemlji, postižući duhovitost mikronskim gestama i majstorski stišanim ironijskim odmakom.
  
  Ana Vilenica vehementno je i sigurno izvela zahuktalu žalopojku o vlastitom glumačkom životu bez predaha, na trenutke ipak za nijansu previše upadajući u egotrip zaposlene glumice. Uspješno je izvela i završni dio, u kojem se nije libila šarmantno glupirati, pokazujući kako može uvjerljivo stajati na sceni čak i kada nema neki posebno dobar razlog za to. Najuspjeliji solo predstave potpuno je bez riječi, u izvedbi sjajne Romine Vitasović. U njezinoj dinamički savršeno pogođenoj izvedbi sramežljiva djevojka pretvara se u plesačko-zavodnički stroj, koji pritisnut nekim nevidljivim diktatom otuđene mjuzikl-koreografije mora biti poželjan i virtuozan, bez obzira na umor i iscrpljenost. Romina Vitasović majstorski odašilje signale vlastitog nezadovoljstva i očaja, neprekidno se trošeći u glupavom seksi plesnom mizanscenu, koji bolje od tisuću riječi opisuje svu nemoć glumca u kandžama mediokritetskog teatra.
  
  Ivana Krizmanić najtalentiranija je u društvu za urnebesno generiranje situacione komike, pa su njezini monolozi, uglavnom bez izravne veze s glumačkim habitusom, komički vrhunci Projekta 12. Njezina energična izvedba ipak je povremeno patila od viška znakova, posebno u facijalnoj ekspresiji, što je ova vrsna komičarka nadoknađivala virtuozno osmišljenim storijama u maniri alfa-mužjaka s početka teksta. Marija Tadić imala je nezahvalnu ulogu zatvaranja predstave samo s jednim monologom, izvedenim odmjerenim i smirenim naratorskim stilom kojim je prikovala pažnju gledatelja. Slobodan Karajlović kao usuglašivač ideja i Olja Lozica kao dramaturginja korektno su posložili solilokvije u logičan slijed, ne miješajući se nekom odveć invazivnom redateljskom ili dramaturškom koncepijom u spisateljsko/izvedbeni posao samih glumica.
  
  U Teatru &TD prije nekoliko godina redatelj Tomi Janežič napravio je predstavu sličnih namjera, naslovljenu Bez glume, molim!, koja je također sa šest razigranih glumaca istraživala granice vlastite improvizacijske slobode, bolno čeprkajući po nezaraslim ranama vlastitog glumačkog i ljudskog iskustva. 12/2 - Projekt 12 krenuo je tim putem, naročito s nekoliko prvoizvedenih segmenata, ali se pred kraj nepovratno prelio u dobroćudni stand-up šarmantnih i virtuoznih glumica. Sudionice ovog po mnogočemu intrigantnog pokušaja ostale su tako zarobljene između preispitivanja i zasmijavanja, zadovoljavajući se prečesto benignim komičnim akcentima, umjesto da potragu intenziviraju u smjeru one Brookove »zastrašenosti vlastitom slobodom«. Takva bi potraga dala mnogo pamtljivije rezultate, i njima koje su (se) igrale i nama koji smo gledali.
  
  © Matko Botić, KULISA.eu, 20. prosinca 2009.

Piše: