Udar na pravo mjesto

Kazalište PlayDrama, Split: Andres Veiel, Gesine Schmidt, Udarac, red. Martin Kočovski

• 
  Nakon duga iščekivanja, otvaranje nove scene/kazališta u Splitu zasigurno je pozitivna novost za grad koji je dosad živio gotovo isključivo u prizmi haenkaovske institucionalne ponude. Novoosnovano kazalište PlayDrama u tom je kontekstu osvježenje, a najavljeno kao kazalište praizvedbi, trebalo bi ispuniti jaz na relaciji institucionalno-alternativno; pa ipak oslonjeno više na dramski aspekt postmodernističke kulture nego na postdramsku i novokazališnu estetiku. Prva ostvarena produkcija o tome ponajbolje svjedoči.
  
  Drama Udarac (Der Kick) autora Andresa Veiela (psihologa koji se okušao kao dramatičar) i Gesine Schmidt (berlinske dramaturginje) nastala je kao tipičan postmodernistički složenac. Zasnovana na istinitom događaju, ubojstvu šesnaestogodišnjeg Marinusa (njemačkog Židova), koji su počinila trojica neonacističkih prijatelja u provincijalnom brandeburškom selu Prozlow, svojevrsni je montažni hibrid uobličen od stvarnih intervjua, dokumentarističkih pasusa i posezanja za konzumerističkim gomilanjem raznorodnog dnevnopolitičko-estradnog senzacionalizma. Martin Kočovski u režijskom se čitanju Udarca odlučio za fragmentiranje i praćenje patchwork karaktera samog predloška, što je rezultiralo dinamičnom i vizualno atraktivnom predstavom. Udarac se služi multižanrovskom kompozicijom, nagomilavanjem i pretjerivanjem kao očito namjerno korištenim metodama u svrhu ostvarenja krajnje didaktičnog cilja; a on je: upozorenje da je svako pretjerivanje (u nasilju, glumi, društvu) štetno.
  
  Glumački ansambl sastavljen od dvoje iskusnih: Trpimir Jurkić, Snježana Sinovčić Šiškov, te četvero mlađih glumaca: Lana Hulentić, Anastasija Jankovske, Marko Petrić i Duje Grubišić pokazuje solidnu uigranost, što je u priči u kojoj svaki od njih utjelovljuje više likova iznimno važno. Scenografija Ozrena Bakotića vrhunac je produkcije – označena pomičnim nivelacijama i zidovima s grafitima (miris boje dodaje dodatnu čulnu perceptivnost predstavi) i uparena s preciznim svjetlom Boška Bijadera te eklektičnom kostimografijom Sonje Obradović, ostvaruje vizualno dojmljiv kontrapunkt tjelesnoj izvedbi glumaca.
  
  Kaotičan siže drame pokazuje se ponekad vrlo izazovnim za praćenje, slušne senzacije agresivno su amplificirane i namjerno predimenzionirane. U montaži sadržaja mjesta se našlo za retrospektivni spomenar slavnih pokojnika (Chuck Jones, Johnny Cash, TLC itd.), navijačku himnu, igru s pivskim bocama, crtanje grafita uživo te čak i izlazak samih aktera iz predstave u svrhu objašnjavanja didaktički zadanog lajtmotiva nenasilja.
  
  Slabosti produkcije uglavnom su povezane s težinom i svrhom percipiranja žanrovski i metodički neujednačenog čitanja predloška. Režijski smisao možda je potrošen izrazito naglašenom vizualizacijom atraktivnih scena te gomilanjem eklektičnog sadržaja na tragu popartističkih kolaža i epskog brehtovskog proklamiranja. Glumačka ekipa nije sasvim u stanju pratiti tako zahtjevne smjernice. Posebice se to očituje kod Snježane Sinovčić Šiškov i Trpimira Jurkića, čija postura ne trpi navedenu estetiku. Najbolju ulogu odigrala je mlada Lana Hulentić koja se umješno snašla u multikarakternom izvođenju, donekle i Marko Petrić (uvjerljiv kao mladi neonacist, dobre dikcije i tjelesne koordinacije), dok su Anastasija Jankovska i Duje Grubišić solidni.
  
  Predstava je namijenjena prvenstveno srednjoškolskom uzrastu, a tematski, problemima i kušnjama odgovara izazovima suvremenog društva. U tom kontekstu Udarac udara na pravo mjesto.
  
  © Mario Županović, KULISA.eu, 22. listopada 2009.

Piše: