Samo se srcem dobro vidi

Kazalište Virovitica: Antonie de Saint Exupéry, Mali princ, red. Dražen Fernčina

• Pisati o kazališnim predstavama tako da uvjerite ljude u svoj osobni doživljaj i ujedno ga učinite koliko je moguće objektivnim, zahtjevna je rabota. Najstrašnije je ukoliko ste odgledali predstavu koja vas nije dirnula, nakon nje ste kao i bez nje. Nije lako pisati niti o predstavi koja vam se nije svidjela – čak i kada pobrojite sve razloge za svoj sud, nekako vam je žao uloženog truda, potrošenog novca i nepovratno izgubljenog vremena, a žao vam je i vas samih. Najugodnije je pisati o predstavi koja vam se svidjela, no niti to nije istinski lako – kako riječima objasniti onu čudesnu ugodu koja vas je obgrlila za vrijeme predstave, zbog koje ljubite redatelja i smješkate se glumcima? A upravo ovo posljednje desilo mi se nakon premijere Malog princa, kultnog kratkog romana Antoniea de Saint Exupéryja, u adaptaciji i režiji Dražena Ferenčine i izvedbi Kazališta Virovitica.
  
  Vjerujem da nema odrasle osobe koja mari za svoje obrazovanje a da nije pročitala Malog princa (oni sretniji i u originalu). Zato, uprkos ilustracijama u knjizi, svatko od nas ima svoju viziju njegova bića i avantura u kojoj je susreo ljude, točnije naše vlastite slabosti i strahove. Problem teksta leži i u poimanju čitatelja – za koga je u stvari pisan? Pukim prepričavanjem djeluje poput priče za djecu. Odabirom filozofskih sentenci svrstava se u zbirku mudrih savjeta. No, kako čovjek samo srcem dobro vidi, mogli bismo zagovarati isprepletenost pripovjedačkog i metafizičkog, odnosno uravnoteženost tih komponti. Posebice, kada se radi o pripremi za prijenos u drugi medij, primjerice kazališnu scenu. I čini mi se da je u svojoj adaptaciji, a potom i režiji Ferenčina uspio u toj ravnoteži. Jer, na premijeri smo se dobro osjećali – i veliki i mali.
  
  Veliki doprinos osmišljenosti predstave dali su kostimografkinja Barbara Bourek i scenograf Ivo Knezović. Osim Malog princa, kojeg je odjenula prema originalnoj ilustraciji, Barbara Bourek je vrlo duhovito i pametno okarakterizirala likove – odrasli, koji govore svi isto umotani su u zajednički sivi kaput, kralj je komično nakićen i našminkan, lisica tek frizurom asocira na životinju, zmija je naglašenog repa, pijanac nemaran i razdrljen, ružin grm oblikovan je od ljupkih balerina (koreografija Rajka Pavlića) i tako dalje. Knezović se odlučio za okretnu scenu, što je omogućilo redatelju i glumcima sjajna rješenja, a video projekcije dale su odgovarajuću vanzemaljskost cijelom ambijentu.
  
  Odabravši trojicu dječaka za naslovnu ulogu, Ferenčina je osigurao stalnost prikazivanja, a na premijeri je lik oživio Lovro Kićinbaći. Jasnog izgovora, sigurnog nastupa, glumački discipliniran i vrlo uvjerljiv, taj bi dječak mogao biti model ponašanja na pozornici mnogim tzv. profesionalnim glumcima. Svaku pohvalu zaslužuju i ruže (djevojčice koje su vrlo ozbiljno shvatile svoje plesne uloge), a virovitički su glumci ponovo pokazali da se radi o usklađenom ansamblu. Mada je riječ o minijaturama, svaki lik za sebe čini vlastiti svijet – sasvim je jasno da se mali putnik svaki put zatekne na drugom planetu. Mladen Kovačić kao Avijatičar, Mijo Pavelko kao zahtjevni Kralj, pravi junak tabloida Uobraženko Goran Koši, Zvjezdoznanac i Poslovni čovjek Igor Golub, Zemljopisac Antun Vrbenski, mudra Lisica Blanka Bart, opaka Zmija Vlasta Golub, postojan nažigač Snježana Lančić Prpić i više nego sjajan Pijanac Draško Zidar (on je doista maksimalno iskoristio okretnu pozornicu). Uz sve to funkcionalno je korištena glazbe Igora Karlića.
  
  I tako se planet s tri baobaba, jednom ružom i jednom ovcom u kutiji od 10. listopada 2009. godine smjestio u središtu Virovitice, na adresi kazališta.
  
  © Olga Vujović, KULISA.eu, 16. listopada 2009.

Piše: